godište XXX., sv. 79. br. 1-2 Pula, proljeće – ljeto 2025. ISSN 1331-0321 (tiskana inačica) ISSN 2991-9355 (mrežna inačica) UDK 821.163.42/821/7/008/304 ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST UM J E T N O S T K U L T U R U
4 GDJE JE ŠTO? B. D. B.: Skice uz 30. godište našega časopisa i 35. obljetnicu Istarskoga ogranka DHK 7 POEZIJA, PROZA, ZAPISI SLAVKO JENDRIČKO Kroćenje govora 18 VINKO BREŠIĆ Dvije priče (A ti si onaj iz Zagreba; Puška) 26 BOŽICA ZOKO Osoba s invaliditetom 33 STJEPAN ŠEŠELJ Naše more hrvatsko! (2. pogl.) 39 DIANA ROSANDIĆ Smaknuće zore 46 DANIEL RADOČAJ Dva zapisa (Moj je Bog jači od tvog; Kako sam prestao biti čovjek) 54 Ogledi: KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST DAMIR BARBARIĆ U službi muza 62 LJUBICA JOSIĆ Promišljanje egzistencije u drami Marija i mornar Vesne Parun 81 DRAŽEN KATUNARIĆ Dostojevski u današnjem filozofijskom i ideološkom kontekstu 86 DRAGUTIN LUČIĆ LUCE Cotardov sindrom: oporaba kao poetski čin (: O. Žunec) 93 IRVIN LUKEŽIĆ Filozofska opažanja u Bilježnicama Paula Valéryja 111 JELENA LUŽINA ὄψις / Tako je govorio Aristotel 120
5 GDJE JE ŠTO? DANIEL NAČINOVIĆ Leopardi o Islanđaninu i prirodi 136 ŽARKO PAIĆ Vječnost kao Kairos: Borgesove jezične igre 143 SIBILA PETLEVSKI Fikcionalna književnost i moralna filozofija: proširivanje polja odnosa 149 SANJIN SOREL Satira kao etički moment u poeziji Predraga Lucića 166 IGOR ŠIPIĆ Između pustoši i ljepote leži istodobnost 180 MATIJA ŠTAHAN Zajedničko podrijetlo književnosti i filozofije 192 ALEN TAFRA Distopijska književnost kao filozofija povijesti: nepojmljiva sadašnjost 198 DRAGICA VRANJIĆ GOLUB Pjesništvo kao zahvaćanje i proizvodnja povijesnoga svijeta 210 NOVI PRIJEVODI VANESA BEGIĆ Uz 70. obljetnicu pjesnikove smrti: Tinova Kolajna postala Collana 216 BORIS DOMAGOJ BILETIĆ O Tinu uvodno za talijanskoga čitatelja (Tin Ujević: Collana / Kolajna) 222 JAN RÖHNERT Vrijeme Zemljina dana (prep. M. Soklić) 226 ZAVIČAJ BORIS DOMAGOJ BILETIĆ Biti svoj sa svojima na svome: Tone Peruško, uz 120. obljetnicu rođenja 234 JOSIP ŠIKLIĆ Povijesni fragmenti o naselju Vodice u Istri 242
6 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI DARIJA ŽILIĆ O jeziku i ljubavi (Dunja Detoni Dujmić: Arhipelag Galešnjak) 252 BISERKA GOLEŠ GLASNOVIĆ Maslina u putostihu (Tomislav Marijan Bilosnić: Vidio sam Borgesove oči) 256 VINKO BREŠIĆ Bešlićeva jematva (Milan Bešlić: Boje riječi) 260 IGOR ŠIPIĆ O gospodaru odraza – tko zna otkad postoji„otkad“ (Dimitrije Popović: Žensko tijelo u ogledalu slike) 264 MATIJA IVAČIĆ Roman kratkoga daha (Jakuba Katalpa: Zuzanin dah) 278 MARINA KLJAJO-RADIĆ Poetska kruna Božjoj ljubavi (Pero Pavlović: Tko će riječi krilate zatvoriti u knjige) 282 ĐURO VIDMAROVIĆ Glazba kao čuvar povijesne memorije hrvatskoga naroda (Darko Juka: Glazba života / The Music of Life) 285 Autori 291 Summary & What to find and where? 293 O Katalogu izdanja IO DHK Pula 299
7 B. D. B. SKICE UZ 30. GODIŠTE NAŠEGA ČASOPISA I 35. OBLJETNICU ISTARSKOGA OGRANKA DHK Prvi (dvo)broj „Nove Istre“ za proljeće – ljeto 1996. objavljen je u Puli tijekom lipnja te godine. U impresumu čitamo da su osnivači i nakladnici bili: Sveučilišna knjižnica u Puli i Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika, a suizdavač Koordinacija istarskih ogranaka Matice hrvatske. U stvarnosti su presudnu i nosivu ulogu imali članovi IO DHK i sam ogranak, koji je od 1999. jedini nakladnik časopisa. Prvo je uredništvo djelovalo u sastavu: Boris Biletić, Bruno Dobrić, Daniel Načinović, Miroslav Sinčić i Josip Šiklić. Lekturu i korekturu potpisuje pok. Mladenka Hammer (1954. – 2018.). Oblikovanje i slog: David Ivić. Tisak: Grafiline – Zagreb. Naklada: 750 primjeraka. ________ „Nova Istra“ on-line: https://www.dhk-pula.hr/nova-istra-online „Nova Istra“, dostupni tiskani brojevi: https://www.dhk-pula.hr/casopis-novaistra Bibliografija „Nove Istre“ od 1996. do 2006. na mreži je dostupna ovdje: https://www.dhk-pula.hr/_katalozi/Nova-Istra-Bibliografija/#p=1 Bibliografija u tiskanom izdanju, autorice Marije Petener-Lorenzin (IO DHK, Pula, 2008.): https://knjizara.dhk-pula.hr/katalog/160/bibliografija-casopisa-novaistra-1996-2006/ Uskoro slijedi nastavak rada na bibliografiji, kojom će knjigom biti obuhvaćeno prvih 30 godišta časopisa, zaključno s brojevima iz 2025. Prednje korice br. 1-2/1996. UZ OBLJETNICE
8 UZ OBLJETNICE B. D. B. Cjelokupno izdavaštvo IO DHK, pokrenuto godinu nakon časopisa, 1997., svi naslovi i noviji brojevi časopisa, dostupni su ovdje: https://knjizara.dhk-pula.hr/ Povijest ogranka (bez posljednjih 5 godina), članstvo...: https://www.dhk-pula.hr/io-dhk/ Umjesto „referata“, samohvale ili nizanja suhoparnih podataka...1 * (skica iz 2015.) * PRKOS, ILI MEĐU 10 U povodu 25. obljetnice Istarskog ogranka DHK i ulaska u 20. godište časopisa „Nova Istra“, ma koliko patetično to zvučalo, moram reći da mi je iznimna čast biti dijelom široke autorske ekipe koja – unatoč financijskim i inim problemima i u uvjetima stalne neizvjesnosti glede redovitosti i uopće nastavka izlaženja časopisa – neumorno stvara tiskovinu koja bez sumnje spada među 10 najkvalitetnijih primjera hrvatske književne periodike (a koja, kako znamo, broji više od 70 različitih papirnatih periodičnih„ukazanja“). Njegujući prvenstveno usmjerenost stvaralaštvu * Evo podsjetnika na riječi nekolicine naših, u međuvremenu – od 2015. kada smo obilježili 20 godina časopisa – preminulih i nezaboravnih/nezaboravljenih prijatelja-suradnika, i kako su tada, među nekoliko desetaka čestitara, ocijenili ovaj časopis. Opširnije pak pogledati/pročitati ovdje: „Nova Istra“, br. 1-2/2015.: https://www.dhk-pula.hr/nova-istra-online/casopis/novaistra-3-4-2015.-1.dio (Ur.)
9 B. D. B. UZ OBLJETNICE istarskih autora, ali šireći obzor i prema književnim i inim umjetničkim kreacijama nastalima „preko Učke“,„Novoj Istri“ osobno od srca želim još mnogo ljeta ustrajnosti i tekstualnog bogatstva, jer je to najbolji način prkošenja društvu nesklonom kulturi i pisanoj riječi. Božidar ALAJBEGOVIĆ (1972. – 2020.), književni kritičar * „NOVA ISTRA“ U STVARALAČKOM OZRAČJU: BLJESAK DOŽIVLJAJA UZ 20. GODIŠTE ČASOPISA I DJELATNOST ISTARSKOG OGRANKA DHK Početkom 60-ih godina prošloga stoljeća bio sam svjedokom začetka ideje, a potom (1963.) i rađanja časopisa Istarski mozaik, prethodnika današnje Nove Istre. Sjećam se da nas je njegova pojava ispunjavala zavičajnim ponosom. Poslije 52 godine – pojava 20. godišta Nove Istre – izaziva u meni osebujnu radost doživljaja izrastanja nekadašnjeg časopisa lokalnih sastavnica u modernu intelektualno snažnu i u mnogo čemu sadržajno superiornu nacionalnu hrvatsku i europsku ediciju. Tekstovi Nove Istre tematskom raznolikošću i sadržajnom vrsnoćom unose nova saznanja, a meni donose i vječnu radost čitanja. Živimo u doba krize časopisa. Gotovo da više i nema tradicionalnih časopisa, onih vitalnih (nago)vjesnika književnih i intelektualnih treperenja i nadolazećih talenata, najavljivača pjesama koje će osvanuti u zbirkama, proznih fragmenata koje ćemo čitati u voluminoznim izdanjima, eseja koji ukazuju na nove trendove, kritika koje svrću pozornost na uspješnice ili promašenice... Raduje me činjenica da sve to još uvijek postoji na stranicama Nove Istre. Uredniku/uredništvu uspjelo je vrijednosti tradicionalnog časopisa obogatiti modernim pristupom i uobličiti ga u suglasju s novim vremenom. Dok se mnogi časopisi nalaze na izdisaju ili se digitaliziraju, Nova Istra uspijeva prevladati gotovo svenazočni duhovni i kreativni marazam... Nova Istra buja duhovnom širinom, promiče domete zavičajnih pogleda u prostore europskih obzora... Korakom usmjerenim prema inovacijskim temama, domišljanjima i premišljanjima o našem vremenu, korakom koji ne poznaje spoticanja, časopis Nova Istra i ostale djelatnosti Istarskog ogranka DHK (navlastito Puljski dani eseja i nakladništvo) iz godine u godinu proizvode nova duhovne, književne, interdisciplinarne i transdisciplinarne prinose.
10 UZ OBLJETNICE B. D. B. I ovo – za kraj: radije bih pet puta godišnje doživljavao blagdane štiva u Novoj Istri opsega stotinu stranica, negoli jednom po petsto! Miroslav BERTOŠA (1938. – 2023.), povjesničar * DOSTOJANSTVO Kao predsjednik DHK-a, na poticaj istarskih kolega, podržao sam i pobrinuo se svojedobno da se u Puli osnuje ogranak Društva, vjerujući s punim pravom da će znati nastaviti davnu tradiciju inzistiranja na širenju znanosti o književnosti i topline artističkog ljudskog dostojanstva. Akademik Nedjeljko FABRIO (1937. – 2018.), književnik * ZAPISANA RIJEČ NE STARI Što reći nakon tolikih godina? Da smo u međuvremenu svi skupa ostarjeli? Jesmo, ali nije o tomu riječ u ovom osvrtiću na minulih 25 godina Istarskog ogranka DHK i 20 godina Nove Istre (je li još uvijek nova?). Puno je značajnih umjetnika, znanstvenika i općenito ljudi iz kulture, domaćih i stranih (stranih dakako samo po putovnici), prošlo našim prostorima i prošetalo našim gradom ostavivši u Novoj Istri i pisani trag iza sebe, o sebi, za sebe, o nama i za nas (o imenima će vjerojatno govoriti netko od uvodničara na službenoj proslavi). I to držim najbitnijim, tu zapisanu riječ koja za razliku od nas ne stari nego opstaje usprkos svim problemima o kojima u svečarskim trenutcima nije red govoriti. I zato Nova Istra jest nova, vječno nova, premda joj je već dvadeset godina! Neka bude nova i kad joj bude 50! A i Ogranak se obnavljao i obnavlja se novim članovima koji ga pomlađuju i koji mu osiguravaju trajanje, tu najbitniju sastavnicu vrijednoga. I što poželjeti slavljenicima? Pa, neka traju! Akademik Goran FILIPI (1954. – 2021.), jezikoslovac i književnik * IZ REGIONALNOGA OKVIRA MEĐU NAJKVALITETNIJE Uz časopis Nova Istra i Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika vezan sam dugi niz godina. Činjenica da sam im tek povremeno bio suradnikom, ne mijenja tu činjenicu. Pratio sam kako Istarski ogranak postupno, ali sigurno izrasta iz regionalnoga okvira do općehrvatskoga značaja koji danas nedvojbeno uživa. Jednako
11 B. D. B. UZ OBLJETNICE tako se i časopis Nova Istra uvrstio među najkvalitetnije književne časopise u hrvatskome kulturnom prostoru. Povremene tribine koje sam imao po Istri tijekom svih tih godina, kao i sudjelovanje na Šoljanovim danima u Rovinju ostadoše mi u trajnome sjećanju. I pitam se, u čudu: zar je već prošlo dvadeset, odnosno dvadeset pet godina? Što drugo poželjeti nego: Na mnoga ljeta! Darko GAŠPAROVIĆ (1944. – 2017.), teatrolog i književnik * POVIJEST PROTKANA STRAŠĆU Dvadeset godina časopisa Nova Istra (u svjetlu našega ČA i ŠTO) San jako kuntenat, ma i štut, ČA van moren čestitat dvajset let u svoje ime, ali prije sega u ime fameje ČA. Fameja je to ka danas broji 25 katedri (bi se reklo malih famej) u tri države (Hrvacka, Austrija i Mađarska), ma anke u 4 županije naše patrije. Fameja je to ka broji na miljare ČAtežaka, ČApensijera, ČApoeta, ČAartista... ma kako ćete da ih zovemo. Svi ČAovci ne samo ča razmiču koltrinu pasanih vrimeni, već su i luč za buduće vrime. Svi uni delaju, i se ne štufaju, da bi unima ki su bili podignuli monumenat, a unima ki će doć ništo pušte, da znaju i da budu kuntenti ča žive na tako, znutra, valje svranićon bogate zemlje. Ta velika fameja na leto pušti, za vrimena ka će doć, čuda besid, kanti, knjig i svakakovih drugih del. Ta storena dela nisu za nas nego za „i klitu”, da uni ki dojdu budu kuntenti da žive u tih kraji ki su bili, su i će bit to ČA su. ČAfameja se, ne samo špera, već i je nikako sigura da će i uni ki će doć (bi se moglo reć, naša dica), o pasanih vrimeni, i o onih vrimeni ki će za njihovu dicu doć, s jenakon miron dat sebe. Nu, se šperamo da će to postat i njihova užanca. ČAfameja zna da, ako štabelo posiješ, da će se nać ČA i za makinat. Nova Istra je sinergijski povezana s gornjim mislima. Dvadeseta je obljetnica prilika da u ime obitelji Čakavskog sabora čestitam na dvadeset godina plodnoga rada i iskažem iskrenu zahvalnost svima koji su tijekom ovih godina pridonijeli izlaženju časopisa: prije svega uredniku, ali i autorima, recenzentima, znanstvenicima, pjesnicima, književnicima i svima onima koji su na bilo koji način pomagali i koji pomažu da to vrijedno bilježenje kulturne stvarnosti bude zavijeka. Valja kazati da ne slavimo samo časopis. Tu su i ostala izdanja pod„krovom” Nove Istre, u obliku knjiga, koja također baštine regionalnu i/ili nacionalnu kulturu širokog spektra: beletristika, historiografija, pjesništvo, književnost, filozofski eseji, sje-
12 UZ OBLJETNICE B. D. B. ćanja, ogledi itd. Ukupno do danas preko 70 djela. Divljenja vrijedno. I sve to u manje od 20 godina! Časopis Nova Istra nije samo tisak. On je pokret. On je događanje. On je prostor koji daje i traži. On je kanal za komunikaciju. On je posrednik (sredstvo) za razgovor. Časopis je pomalo domoljuban, kako regionalno tako i nacionalno. No, domoljublje je to koje ne upada u zamku domoljublja navijačkog tipa. To je samo izazovno otkrivanje istine, britkosti i afirmiranosti u različitosti. Nastavak je to, na neki poseban način, puta zacrtanog sedamdesetih godina prošlog stoljeća u kojem je i Čakavski sabor imao važnu ulogu. Časopis Nova Istra od samog je početka bio i sve do danas ostao jedna specifična (nova) pojava, a moglo bi se reći i svojevrsni fenomen u odnosu na većinu drugih sličnih časopisa iza kojih obično stoji neka „velika institucija”. Kad je riječ o prijelomnim povijesnim vremenima, a to nastajanje časopisa Nova Istra jest, kako odijeliti opće od osobnog? Nastanak, rađanje i uspješno življenje časopisa, budimo iskreni, plod je, od ideje do realizacije, jednog čovjeka. A taj se čovjek zove Boris Domagoj Biletić, glavni i odgovorni urednik časopisa. Boris Domagoj Biletić sazrijevao je stručno, stvarateljski, znanstveno pa i životno zajedno sa časopisom. Možda je to„zajedničko odrastanje” Borisa, časopisa, Istre, hrvatske povijesne zbiljnosti, svojevrsni tumač uspjeha pustolovine započete pred dvadeset godina. Borisova poznata osobnost, svojevrsna tvrdoglavost, (bes)kompromisnost, upornost, stvarateljska napetost i vjera prenijela nam se, putem časopisa, u ostavštinu. Časopis bismo mogli opisati kao povijest protkana strašću Borisa Domagoja Biletića, koja je k tome i duboko osobna, ali i mjesto gdje su se iz pera mnogih nizale budućnosti koja danas postaju javom. Boris i svi stvaratelji zabilježeni u izdanjima časopisa shvatili su da svi mogu kulturu ignorirati neko vrijeme. Neki je mogu ignorirati i dugo. Međutim, nitko to ne može činiti sve vrijeme. Boris je prepoznao da budući povjesničari kulture neće moći pronaći opravdanje za njegovo (naše) ne djelovanje. Prepoznao je i slabu aktivnost Čakavskog sabora u to vrijeme. Prepoznao je i mogući sinergijski efekt svih institucija kulture koje djeluju u tom podneblju (Matica hrvatska, Društvo hrvatskih književnika, Čakavski sabor). Prepoznao je da mora postojati prostor za„susret“ regionalne i nacionalne kulture. Znao je za nužan suživot odnosno za ča i što u zajedništvu. Boris je jednostavno odlučio djelovati. Sam je pisao, počesto i kritički, motivirao je svoje okruženje da iskaže svoje misli i prikaže svoja djela. On je časopisu, jednostavno kazano, davao život. I tako svih 20 godina. Zaključno, potrebno je istaknuti da priče iz časopisa Nova Istra, ali i ostalih izdanja pod njegovom „kapom”, nisu možda štivo za noćni ormarić i čitanje pred san, ali svakako jesu vrlo dobro štivo za sve ostale dijelove dana.
13 B. D. B. UZ OBLJETNICE Hvala još jednom na svemu učinjenom. Časopisu želim dug, plodonosan i izazovan život. Čini mi se primjerenim završiti ovim Dobrilinim riječima: „Izgubio sam iluziju, ali ću govoriti. Možda je to kao zapisano na morskom pijesku, ali...“ Slavko KRAJCAR (1951. – 2021.), znanstvenik i predsjednik Čakavskoga sabora * SLOBODNI PROSTOR... Svojedobno, ne tako davno, neki je stranac na pitanje što misli o Hrvatskoj odgovorio da su ga kod nas fascinirale nevjerojatne prirodne ljepote, ali i da je imao osjećaj kako su svi ljudi nekako suvišni. Ove se rečenice često sjetim pri spomenu na aktualnu hrvatsku kulturnu scenu. Čini mi se, naime, da se kod nas događaju ili odgađaju važne stvari, ali uz strahovit napor, sa sudionicima koji su jedni drugima suvišni i nepoželjni. Drugim riječima, s negativnim nabojem koji struji u uskome, zatvorenome krugu. Svaki krug ima određen broj sudionika i otvoren je samo odabranima, onima od kojih se ne očekuju nikakva iznenađenja niti iskakivanja iz reda. Krugovi su vodoravno povezani i čine teritorij. Zonu jala, netrpeljivosti i podmetanja. Kako svaki teritorij ili područje borbe ipak ima neki izlaz u drukčiji svijet, tako i naš„poetički“ prepoznatljiv kulturni krajolik ima dragocjen komad tla koji vodi na sjever, jug, istok i zapad, u slobodni prostor stvaralaštva i idejnih raznolikosti. Zemljopisno ga, kao što je poznato, odavno lociramo kao Pulu, Istru, sjeverni Jadran. Duhovno pak kao „Novu Istru“ i pripadajuće joj hipostaze. Irena LUKŠIĆ (1953. – 2019.), književnica, prevoditeljica i znanstvenica * ZDRAVO, BORISE! Lip je to jubilej: prvi veliki, pravi, važni, zaokružen, ozbiljan. Dva desetljeća, dvajset liti kako jedan hip. Ni više škerci, i punoljetnost je u điru. Čestitan NOVOJ ISTRI, svima ki su pomogli i bili unutra, a tebi, moj druže, prije svih, ča si – zdura. A i lipo i smisleno uređiva časopis. Vajka obilatu i obilnu NOVU ISTRU čitamo svi, od poezije (ako je Orlićeva poezija unutri, tim, tim bolje),
14 UZ OBLJETNICE B. D. B. pa prema ozbiljnijim temama. Meni ISTRA dura misec dan. Daj si kuraja! Drago ORLIĆ (1948. – 2021.), književnik * VELIKA IZDAVAČKA PRIČA NOVA ISTRA ...uvijek sam nastojao da dobijem u ruke i pročitam časopis „Novu Istru”, tekstovi, razmišljanja, refleksije, literatura, sve me nekako osmišljavalo u Trstu gdje živim, u blizini mog prvog urbanog jezika, hrvatskog, koji je bio nakon moga materinskog, slovenskog jezika, prvi s kojim sam u stvari ušao u dodir s umjetnošću, a tu je i Istra koju sam pješke prošao od Pule do Trsta, jer volim njezine ljude, prirodu i povijest bez koje nisam ništa... ISTARSKI OGRANAK DHK ...to je velika izdavačka priča koju treba podržati u vremenu, ne zato što mi je poklonila prvo hrvatsko izdanje jednoga mog romana, koji je bio prvi u mom životu, nego zato što je to velika izdavačka priča koju stvaraju ljudi koji znadu što znači knjiga i što znači kada knjige više ne bi bilo... Marko SOSIČ (1958. – 2021.), književnik * PLODNI REZULTATI Svaka obljetnica, a napose s visokim brojem godina, na svoj način podsjeća na vrednote, naravno, i na nevrednote u cjelini ili samo u dijelovima zbivanja tijekom tih godina, a u vezi sa sadržajima pojedine obljetnice. Tako čak 25. obljetnica redovitoga života Istarskoga ogranka DHK Pula, te čak 20. obljetnica časopisa„Nova Istra“, također u Puli, već sami govore da se mora raditi o plodnim rezultatima i ogranka i časopisa, kad su već toliko „stari“ i životni. A to je i općepoznata činjenica u vezi s Društvom i časopisom, koji su kao plodni ostali na životu, pa čak i u brojnim nevjerojatnim tegobama hrvatskoga naroda tijekom tih 25 i 20 godina. Tako je bilo i u nedavnome obrambenome Domovinskom ratu za samostalnost Republike Hrvat-
15 B. D. B. UZ OBLJETNICE ske kao države. Istrani su kao njezini branitelji – iako tim ratom ni oni, ni njihov istarski zavičaj neposredno nisu bili ugroženi – živo i plodno ustali u obranu domovine. U svemu tome svoju dobru, zahvalnu i praktičnu ulogu kao nakladnici, organizatori skupova i predavanja imali su i ogranak Društva hrvatskih književnika i njegov časopis. Akademik Petar STRČIĆ (1936. – 2019.), povjesničar * KOLIKO SE TOGA PROMIJENILO! Na predstavljanju„Zvijezda nad Gočanom“ u Puli Miroslav Bertoša rekao je:„Ovo je knjiga o jednoj kolektivnoj biografiji“. A Boris Domagoj Biletić u istoj prigodi, ali sad u Žminju, podsjeća: „Kalčić je iz generacije prvih istarskih intelektualaca školovanih na hrvatskom jeziku, koji su nastojali komunicirati s okruženjem i uzdignuti svoj kraj iz ruralnog okruženja“. Naveo sam te izgovorene riječi zbog sintagma „kolektivna biografija“ i „uzdignuti svoj kraj iz ruralnog okruženja“. Da. Nakon tisućljeća predajne kulture – tada su bile šezdesete godine dvadesetoga stoljeća – kad na tisuće školovanih ljudi, tj. jedna cjelovita generacija stiže u gradove i preuzima na sebe odgovornost za civilizacijsko i kulturno djelo – treba stvarati urbanu kulturu. Nekako baš u to vrijeme rekoh na plenumu (tada) DKH da na izbornoj listi nema nikoga iz jugozapadne Hrvatske. Statusni književnici iz prednjih klupa, naginjući se unatrag, zapitali su me: A gdje je to? Istra i riječko primorje – odgovorih. A da je tko i na listi iz tih krajeva, dobit će desetak glasova, a treba mu više stotina da bi bio izabran u neko tijelo DKH. Napokon, krene novo vrijeme s ograncima DHK-a. Danas ih je valjda osam. A među najbolje se uvrštava Istarski ogranak DHK. Boris Domagoj Biletić književnom je svijetu otvorio Istru te se od predajne kulture i crno-bijelih tekstova s ponekim književnim vrškom usmjeravao na modernu i urbanu književnost u znaku viših mjerila. Ima i neke tajne u toj izdržljivosti: dvadeset godišta „Nove Istre“, uzorna časopisa koji je podjednako otvoren svima: i najbližima, i svim Hrvatima, i drugim narodima. I prošireno nakladništvo s brojnim knjigama, i „Književni portreti“, i Pulski dani eseja, a k tomu Boris Domagoj Biletić predsjednik je Istarskog ogranka i dopredsjednik DHK-a. A povrh svega zanimljiv književnik. Koliko se toga promijenilo!
I radostan sam što je i Pula s cijelom Istrom nazočna u hrvatskoj kulturi i književnosti: Sveučilište Jurja Dobrile, Sveučilišna knjižnica, Gradska knjižnica i meni najbliži Istarski ogranak DHK-a sa cjelovitom književnom generacijom. Stjepan VUKUŠIĆ (1931. – 2022.), književnik i jezikoslovac
POEZIJA, PROZA, ZAPISI SLAVKO JENDRIČKO Kroćenje govora 18 VINKO BREŠIĆ Dvije priče (A ti si onaj iz Zagreba; Puška) 26 BOŽICA ZOKO Osoba s invaliditetom 33 STJEPAN ŠEŠELJ Naše more hrvatsko! (2. pogl.) 39 DIANA ROSANDIĆ Smaknuće zore 46 DANIEL RADOČAJ Dva zapisa (Moj je Bog jači od tvog; Kako sam prestao biti čovjek) 54
18 Slavko JENDRIČKO, Sisak KROĆENJE GOVORA PERO KVRGIĆ U ŽELJEZARI SISAK 1981. Pa zašto se k vragu rasipamo u povijesti anđeoske umjetnosti u samo zamislivim ostatcima crvene željezne prašine iz vlaka nekom prilikom na obzoru učinila mi se svitanjem na krivoj strani neba (izvor: rsminfo.hr)
19 Slavko JENDRIČKO POEZIJA, PROZA, ZAPISI uvlačeći se u svoju ozonsku rupu ne znamo što ju je tamo dočekalo gladna apsolutna ništica sada već matematički pouzdano prekrivenog glumca poviješću cijevi. PONAVLJANJA Pa opet jutros u ogledalu lice mi je tučak bunovno plamen uplašena ruka ispušta brijačicu staklom su zavladali mravi tamna tvar u ogledalu izgubljen u spoznaji svemirske vode ona je tako obična sestra onoj iz slavine grabim šakama otopljeni snijeg s dna lažljivog srca
20 POEZIJA, PROZA, ZAPISI Slavko JENDRIČKO hladniji od zimskih zora bit ću nam mučniji od izdaje PATETIČAR ČEKA TV DNEVNIK Što me tamo čeka putem presađenog u tlo razrovanih riječi umom tvrdim poput dozrelih plodova nejestivih djeci hoće li mi s njima u paučinama ratišta s muhama istrunuti srce? MUTNO BRAČNO JUTRO A kada pred jutro dođem doma nacvrckan opasno
21 Slavko JENDRIČKO POEZIJA, PROZA, ZAPISI poremećen poput mladića putem ostarjevši smrdljiv sa šljivom ispod oka slijede tvoji neuspjeli pokušaji odbacivanja svega od misli kojima se očajno tvoriš tada uvijek pomislim raspadaš se trgaš curiš u kapljici vode skoro uplakana odlazeći s mišlju presađivanja u tlo čijem korijenju nisi prihvatljiva
22 POEZIJA, PROZA, ZAPISI Slavko JENDRIČKO zakašnjela crna samoća. VJEČNO HLADNI MJESEC U studenom kućama zaškripe pleća pucketaju oklopi ukućana ljuske oraha u medu skrštenih misli u njihovim ustima skoro rasplaču vrijeme majušnih stvorenja iz bajki i tamnih majčinih utroba. KROĆENJE GOVORA Zamalo se desilo da s tobom
23 Slavko JENDRIČKO POEZIJA, PROZA, ZAPISI kišim iz očiju hoteći misliti odraslim mislima našeg djeteta iz toliko puta preoranog tla ona se presadila iz naše iscrpljene zemlje u svoju osvježenu humusom drži se visoko uspravno ne da se sebi ni nama raspasti pokušavam srediti svoje prašne bilješke više šutjeti manje govoriti.
24 POEZIJA, PROZA, ZAPISI Slavko JENDRIČKO NISMO ZA HIBERNACIJU Velika je glad naše kućne duše usitnjena u ljusci oraha leluja po kući nakon večerom ugašene gladi spolnosti naša oprljena tjelesa tako su običan zapis urastao plitko u naša dna nije za hibernaciju. POETIKA (UZALUDNOSTI) Opet su došla opasno poremećena
25 Slavko JENDRIČKO POEZIJA, PROZA, ZAPISI vremena noću pucaju ljuske jaja u gnijezdima prijateljica vidjelica šapće ostarjelim iskusnim vidom otresi sa sebe polako poput stabala svaki list bolesnih grana pokušaj se (uzaludno?) sačuvati u gnijezdu orlovih jaja na planini ne rastepen od svih prijašnjih trganja.
26 Vinko BREŠIĆ, Zagreb DVIJE PRIČE A TI SI ONAJ IZ ZAGREBA Nije bio siguran jesu li prošle 32 ili 36 godina otkako ga... Tu je stao, jer ne samo da nije bio siguran u broj godina već ni u ono što je njima htio reći: otkako ga nije bilo ili otkako je otišao? Ma koliko nejasna, razlika ga je zbunjivala više od same činjenice da se ni u jednome slučaju nije radilo o njegovoj volji, već jednostavno o tome da su ga odveli a da ga nitko nije pitao. I sada se prvi put vraća u svoje rodno selo nakon 32 ili 36 godina, svejedno. A ne bi ni sada da nije nagovorio ženu da pođe s njime u Dubrovnik gdje je imao neko predavanje, pa da ne ide sam, vrijeme je ionako idealno, auto nov... Hoću ako na povratku svratimo u Međugorje, i na taj uvjet Vlatko je pristao. Na povratku su svratili u Međugorje u kojemu je sve vrvjelo kao u košnici, ali ipak nekako drukčije, bez buke i nervoze koja u pravilu ide uz ovakva mjesta. I kad su na kraju sjeli u jedan od uokolo crkve načičkanih restorana, na trenutak su se zgledali i primijetili jedno te isto: umjesto nesnošljive buke od žamora, povlačenja stolica, tanjura i pribora za jelo, u zraku kao da je netko postavio golemi prigušivač koji je svu tu uobičajenu buku upijao. Čak i kretnje ljudi kao da su bile sporije, a ono što su jeli ukusnije. Ja ovdje čujem samo tišinu, kaže mu žena preko stola, i ta njezina rečenica kao da je dolazila iza desetoga, a ne istoga stola. Imaš pravo, odgovori i doda, neka sveta tišina. Ili sveta buka, žena dovrši. Kad su ručali i popili kavu, nešto ih je ustalo, odvelo do auta, posjelo i oni su tiho, gotovo bez glasa napustili ovo sveto mjesto. Sve je izgledalo tako nestvarno, da nisu ni primijetili tablu na cesti na kojoj je pisalo Trilj. Stotinjak metara dalje stajala je i druga na kojoj je Vlatko ugledao ime svoga zavičaja te onako preko ramena kaže svojoj ženi da je gore preko brda njegovo selo... Idemo, čuo je i umjesto preko mosta lijevo, produžiše pravo, prema brdu. (izvor: IO DHK)
27 Vinko BREŠIĆ POEZIJA, PROZA, ZAPISI Sve je prošlo tako brzo da nije ni primijetio kako mu srce brže kuca, sve dok se nisu našli ispred goleme mirne vode jezera za koje je davno čuo da su ga u međuvremenu napravili i da počinje upravo tamo negdje niže nekoć očevih mu njiva. Pogledom je tražio taj početak ne bi li odmah ugledao ono što ga je poput magneta vuklo. I dok je tražio tu točku, ugleda planinu čiji su se obrisi poklopili s onima u njegovoj glavi, te osjeti kako mu srce naglo zakuca i krv pojuri. Pogled mu se lagano zamuti i on se diskretno okrene od žene, da ga ne vidi takvoga. A ona je samo šutjela i, poslije će mu reći, divila se ljepoti, koju nije očekivala. Šutke su nastavili dalje, obišli branu jezera te po sjećanju okrene Vlatko auto na desno, prema obližnjem zvoniku koji je prema crtanki u njegovi glavi pripadao tetku Jandri kad su jednom, sjeća se, bili svratili nakon mise na kojoj je vidio više jabuka negoli duša. Listajući svoju imaginarnu crtanku, pronađe i drugu točku koja ga je vodila prema selu. Bila je to jedna škola, na osami, niže nje potok s vrbama, a između put koji je išao prema onoj točki usred planine. I ovdje asfalt, a Vlatko pamti bijele ceste s hrpicama prhke prašine koju je najradije bos gacao, a ona bi se dizala poput oblaka i, za razliku od one slavonske prašine u koju su ga bili odveli, odmah i nestajala. Najednom auto počne poskakivati zbog izbočina na cesti, što je i ovdje bio znak da je blizu škola. Nakon drugoga poskakivanja ukazao se i Dom, i u Vlatkovoj crtanki odjednom se okrene nekoliko listova. Na prvome prvomajska proslava s ocem, prvo kino, cirkus i prva kokta, na drugome Čičin dućan u kojemu mu mater kupuje odijelo zbog kojega će mu se djeca prvog dana škole rugati i zvati ga dokturom, a na trećem pogreb babe Jele na Zelenom greblju preko puta Doma na kojemu nije znao je li bio ili si je to samo umislio. Na četvrtom listu četiri puta: jedan vodi u župnu crkvu i priča priču o vjeronauku na koji ga je starija sestra doslovno na silu vukla, drugi pokraj stećaka, u selo djeda Jure i babe Jele kod kojih je samo jednom nakon selidbe ljetovao, i to je prošlo neslavno, jer je morao čuvati krave, treći ga podsjeti na Titovu štafetu za koju mu nikad nije bilo jasno zašto je i on nije nosio, dok je četvrti vodio prema izvoru iza kojega je livada zvana Lastavica na kojoj ga je djed Jure toga jedinoga ljetovanja naučio kositi. Produže ravno cestom koju je u djetinjstvu više puta s roditeljima prepješačio te mu se učinilo da je svako stablo isto, svaki grm na svome mjestu, pa se dadne u pogađanje gdje će koji puteljak, a gdje zaselak izbiti, pogodi jasenove s izvorom na kojemu se obavezno stalo, pa livadu zaklonjenu od ceste na kojoj se uvijek vidio ni sam ne zna zašto i je li ikad na nju i stupio a kamoli se igrao, a kad ugleda prve mezare sa Džebina greblja i cesta se počne naglo uspinjati, srce mu zatutnji. Pogled mu je već hvatao jarugu i tražio drenjak na koji se verao, pa gaj i ledine na kojima se ligurao,
28 POEZIJA, PROZA, ZAPISI Vinko BREŠIĆ auto kao po vlastitoj volji uspori, i Vlatko nije znao da li da doda gas ili da ga pusti da na toj nizbrdici stane. Krovovi kuća rodnoga sela počeli su se pomaljati, jedan za drugim. Ušao je i parkirao na mjestu gdje je nekoć bila lokva. Crtanka se opet otvori, i sada prvo začuje zdravomarije, pa zvona krava i konja što se spuštaju niz ulicu na lokvu i dok je blago pilo, vlasnici su im izvikivali imena i svatko svoje dalje bi tjerao u volarice koje su otvorene čekale. I dok bi muškarci timarili konje, a žene muzle krave, djeca bi krala posljednje trenutke toga dana za igru. Sklopivši crtanku, Vlatko pogledom obuzme obližnje seosko groblje, preko zida mu spazi hrast na kojemu je i dalje stajao zvonik, vrhove nekih križeva i stećaka što su se pružali duž groblja prema južnoj strani sela. Očito se radi o srednjovjekovnoj nekropoli na kojoj su s vremenom nicali novi grobovi. Primijeti da su vratašca odškrinuta, i to ga povede da krene u groblje. Žena ga je šutke pratila sa svijećom u ruci koju je u Međugorju kupila. Odgurne vratašca koja su se uz škripu dalje sama otvarala, i taj zvuk ponovno otvori Vlatkovu crtanku u glavi. Sjeti se da je išao ispred oca i ta ista vrata gurao da bi otac mogao proći. U rukama na dasci nosio je tek rođenog brata ili sestru, ne sjeća se više, omotanu povojem da je izgledalo kao štruca livanjskog kruha. Vratašca su se teško otvarala, valjda zbog hladnoće, pa se mali Vlatko cijelim tijelom na njih oslanjao ne bi li ih otvorio. Onda su skrenuli ulijevo, odmah u sami kut groblja gdje sad vidi poneki bus s kamenjem, kao da ga je netko tako posadio. Pokraj jednoga od njih otac je kleknuo, izvalio ga i rukama još neko vrijeme kopao, a onda položio brata ili ipak sestru, zapalio svijeću, prekrstio se, neko vrijeme nešto u bradu sebi govorio, pa se ustao i poveo me. Vlatkova se crtanka ovdje sama otvori i on vidi sebe na tim istim vratašcima kako gleda prema bratovu ili sestrinu grobu, a onda druga djeca projure pokraj njega, i on se s njima zaigra i bogzna dokle bi se igrali da nije ušla povorka s kolicima na kojima je ležao mali bijeli tabut u kojemu su iz grada dovezli rajnog Stipu kojega sam ja, prisjećao se Vlatko, večerima prije nego su ga odvezli u bolnicu gledao kroz prozor kako zuri u perdu i smije se, a mater mi pojasni da to mali Stipe razgovara s anđelima. I odmah mu padne na pamet pȅka po koju je bio došao, ali prerano, pa je moj otac više puta zažalio što mu je nije dao i prije nego li je mogao. „Bože dragi, ovo je groblje tako lijepo!“ – otrgne se Vlatkovoj ženi. Sada malo stani da pokušam po sjećanju naći bakin grob, zaustavi je kad su se već spustili gotovo u sredinu groblja te dalje krene sam. I kao da se po nečemu nevidljivome orijentirao, nije napravio ni nekoliko koraka, zastane, osvrne se te zakorači još jednom prema niskome križu koji je gotovo sav zarastao u travu. Razgrne je te obiđe s druge strane na kojoj se nazirao humak, niže ovoga stajao je još jedan omanji križ s plastičnim već izblijedjelim cvijećem, a na dnu humka kamena pločica kao da obilježava gdje mu
29 Vinko BREŠIĆ POEZIJA, PROZA, ZAPISI je kraj. Mogao bi biti dječji grob, a mogao bi biti i grob niže osobe, na primjer moje bake Mare, dobaci Vlatko svojoj ženi koja je prilazila. „Piše vam na križu čiji je!“ – začuje se odnekud. Tek sada Vlatko i njegova žena primijetiše da nisu sami. Malo dalje od njih, prema drugome gornjem kutu groblja, iza reda novih grobnica stajao je suhonjavi mladić s rastvorenim zidarskim metrom u ruci. Možda malo stariji od našeg sina, učini se Vlatku, koji se zbunjeno obazre, klekne ispred križa te prstima krene preko slova na kojima se hvatala mahovina. Nije mu padalo napamet da je skida, već se bolje namjesti te nekako iskosa počne hvatati slova i riječi... Svojoj ženi Mari podiže... pročita Vlatko naglas te će sada već uzbuđeno kako nije zaboravio, nakon toliko godina... i crtanka se opet otvori. I dok je palio svijeću i tražio mjesto gdje će je staviti a da ne uhvati travu, proletješe stranice onoga srpnja kada je baka Mara umrla, kosili su žito i slagali vršaj na armenu kad ga je otac poslao po vodu, a on kroz prozorčić zvao baku koja je na basamacima sjedila a pokraj nje aluminijska šalica kave, on zovi, zovi, baka ništa, pa naišla Neva Slavkova koja isto zvala, pa onda ušla i s druge strane prozora rekla mu da brže-bolje leti i zovne ćaću, pa dok je on za ocem stigao, otac je već u sobi na klupu polegao baku Maru dok je Neva ispred bakina lica držala špigl, pa su jedno drugo sve beznadnije pitali diše li, diše li jadna ne bila... Baka nije disala, špigl su vratili na zid, cijelo je selo plakalo, osim mene, čitao je Vlatko svoju crtanku, koji je uzbuđeno i ponosno stajao ispred svoje bake dok su je muškarci visoko na rukama nosili na povezanim naviljcima, a onda kad su svi prestali plakati, Vlatko je tek počeo i plakao je čak i onda ili bolje rečeno naročito onda kada su odselili u Slavoniju, ne zna da li više za njom ili onim kamenom za kojim je godinama čeznuo. „A čiji je ovo križić?“ – vrati ga ženin glas. Moga starijeg brata, Branka. Razumijem, taj je bio kršten, pa je tu a ne tamo na ulazu pokopan, dodala je. Kad su kretali, još jednom pogledaše prema mladiću koji je zadubljen u svoj posao bio tako blizu, a tako daleko. I ne zna jesu li ga pozdravili ili nisu, ali ga ionako više nisu ni vidjeli ni čuli. Tek kada se Vlatko okrenuo prema redu grobova iza leđa i počeo čitati imena, začuje neko struganje. Primakne se i iza crne mramorne grobnice na kojoj je pisalo Jakov Mikulić Slavkov ugleda iskopanu raku iz koje se nešto čulo. Nagne se Vlatko i ugleda onoga mladića opruženoga, i prije nego je išta izustio, mladić onako ležeći kaže:„To ja isprobavam greb...“ – „Čiji greb?“ – izleti Vlatku. Mladić se već pridigao i onako stojeći posred još nedokopane rake odgovori: „Svoj“. I onako više usput, pomalo smeteno, dometne: „Da sam tu, pokraj ćaće i matere.“ – „Misliš na Jaku?“, zbunjeno će Vlatko.„To je moj ćaća... Ja sam Slavko, Slavko mlađi... A ti si sigurno onaj iz Zagreba...“
30 POEZIJA, PROZA, ZAPISI Vinko BREŠIĆ PUŠKA Iliti kako su vile urekle Tomu Mikulića zvanog Gavan Po očevoj priči Tomo Mikulić zvani Gavan imao je deset duluma zemlje oranice i još trideset livade te gaj i blaga da mu broja ne zna. Svega, samo ne sreće. Ne zato što bi je potrošio prije reda, kako zna biti u naglih ljudi, a Gavan je to bio, već jednostavno zato što mu se nije dalo. Zar je moguće, pitao se Gavan, da u bisagama s kojima je stigao na ovaj svijet svega ima, samo ne sreće. Iako još bliži najljepšima negoli onima – kako ih neki zovu – najboljim godinama, znao je Gavan Mikulić da dragi Bog nijedno čeljade nije poslao na ovaj svijet bez njegove mjere sreće i čemera, tuge i veselja, pa tako ni njega. Zato mora da mu je sreća negdje usput ili ispala, ili jednostavno još nije došlo njezino vrijeme. Zato joj se Gavan još nadao i onoga dana kada se spremao za lov na jarebice i nisku divljač koje je ove jeseni, kažu, u izobilju. Skinuo je sa zida pušku brešakinju, koju mu je je otac kupio kad se prije velike kuge bio spustio preko Vagnja u Sinj, a odatle s fratrima sve do mora. Otada je niza Sturbu dosta vode oteklo kad je Tomi Mikuliću zvanome Gavan oboje djece uzela kuga, s njima još pola vidoške župe gdje nije bilo sela ni kuće u kojoj netko svoga nije oplakao. Uprtio Gavan Peru, kobilu pomalo ćudljivu ali pametnu da ga je i bez riječi vodila onamo kamo je bio naumio, i kad je zadjenuo ispod još dobro očuvanoga sedla brešakinju, znala je Pera kojim putem treba. Vodila ga pravo na Kamešnicu, prema sedlu zvanome Konj, jer je iz daljine prijevoj s okolnim brdima nalikovao baš na osedlana konja, da je i u pjesmu ušao. Trebalo je dobro jutro da se dobar konj do sedla popne, i Gavan je stigao baš na vrijeme kad se sunce pomaljalo i rasipalo svoju rumen po još mjestimice gustoj šumi, a tamo gdje je nije bilo, po kamenju i niskome žbunju. I tu gdje je baš sredina sedla, kao da si ga šestarom zaokružio, ležalo jezerce, neki ga zovu i vrilo, u kojemu je sjenovita voda usred neke bijele paučine mirovala kao pogled u živinčeta kada se odmara ili, ne daj Bože, crkne. Do jezera Gavana dovede svaki put kad iziđe u lov njegova Pera koja pokraj uvijek istoga graba stane i tako prestoji vas dan, smjenjujući tek nogu za nogom sve dok Gavan ne odluči saći niz planinu. Prvo bi je oslobodio puške s oznojenih sapi, rasedlao te nataknuo punu zobnicu, i dok bi kobila zobala, travom bi je ili lišćem istrljao, a onda jednom kretnjom pokrio dvostruko složenim mutapom da se ne prehladi. Tako je bilo i to jutro. Kad se nakašljao što od škije, što od oštrog zraka, jeka vlastitog glasa podsjeti ga da je ovaj put sam samcat, i ne pade mu na pamet da se dosje-
31 Vinko BREŠIĆ POEZIJA, PROZA, ZAPISI ti kako to da nikoga sa sobom nije ni zvao, ni poveo. Čak ni psa, pa makar i tuđega, jer je bez svoga ostao zimus kada su vukovi ušli u samo selo te zaklali ne samo podosta blaga, nego i njegova Garova koji se junački borio. Zna Gavan da se u lov nikad sam ne ide, ali ovaj put učinio je to bez ikakve namjere, došlo mu samo onako. I evo ga kako kreće dobro poznatim i samo njemu vidljivim puteljcima iza jezera prema jednome proplanku s čékom na rubu gustiša iz kojega u ovo doba sva divljač kreće ako ne na pojilo ili na ispašu, a ono na sunce koje se sve jasnije probijalo i podsjećalo na ljeto. Nije ni zagazio na prvu prečku kad u daljini ugleda kako iz šume promalja mlad srndać, pa srna, a iza njih lane koje pravo ni ne zna kome bi bilo bliže, ocu ili materi, a onda – spazivši ravan na kojoj se sunce počelo savijati poput zmije – razigra se i pojuri pravo prema čéki. Ne bi vala bolje ni da je htio, pomisli Gavan te nanišani. I dok je hitac putovao prema cilju, a jeka odzvanjala kao da ju je netko prosuo iz nevidljivog varićaka iznad samog Konja, Gavan istoga časa odbaci pušku te objema rukama začepi uši ne znajući je li pucanj ili jecaj onoga laneta, možda srne ili srndaća, ili sve troje, jer s ovakvom puškom nikad se ne zna. Smirilo se, Gavan sađe, pokupi lovinu, zabaci je na rame, a drugom rukom dohvati pušku pa krene gdje obično u ovo doba kreće da odahne i prezalogaji, a potom i pripali prije nego odluči što će dalje. Izvuče iz bisaga pogaču, komad bravetine, sira iz mišine te glavicu luka, zalije iz ploske rakiju ljutu ko sam vrag, pa se prekrsti i otpočne čakijom guliti meso s ovčje plećke. Dok je žvakao, pogled mu je bježao po okolici nad koju se navukla neka izmaglica, što ju je očito sunce podiglo zagrijavajući zrak, te začuje glasanje ptica naizmjenično i nejednako baš kao uvijek u ovo doba. I baš uvijek biva, nasmije se samome sebi Gavan, da negdje neka žuna ili djetlić odlučnim i upornim kucanjem nadvlada svu tu šumsku graju. Pera se oglasi rzanjem, Gavan se zagleda prema njoj, pa opazi kako s obližnje grane još kaplje krv. Možda je za danas i dosta, prođe mu kroz glavu, ionako ne zna zašto je zapravo izišao, koja ga to sila natjerala, dogovarao se Gavan sam sa sobom dok je punio lulu koju je od oca naslijedio, a ovaj od svoga oca. Djed Gabro sam ju je svojim rukama izrezbario od korijena vrijeska kroz koji se čakija s mukom probijala od silnih i jedva vidljivih frševa po čemu se dobra lula uostalom i razlikuje od onih koje to nisu. I sjeti se Gavan dida Gabre kako je podno zidića u vrtlu ispod kuća palio svoju lulu na srču u koju je hvatao sunce, kao u zamku, pa bi se na drugoj strani duhan nakon nekog vremena sam od sebe zapalio. Sav u čudu jednom je mali Gavan pitao dida Gabru kako to on radi, a did mu odgovori da to ne radi on već dragi Bog. Pa ga je mali Gavan onda pitao može li i njemu Bog pokazati kako se to suncem pali vatra, a did – ne bio did! – dadne mu biljur u jednu, a drugu ruku namjesti baš tamo gdje je sunce bilo najgušće. Nije trebalo dugo čekati, kad mali Gavan skoči vičući da ga peče, i otad nikad više nije pitao kako to dragi Bog pali didovu lulu.
32 POEZIJA, PROZA, ZAPISI Vinko BREŠIĆ Nekoliko puta mutapom ovlaš prijeđe preko konjskih sapi, kao da skida kakvo trunje, pa nabaci sedlo i počne se spremati. I dok je zatezao kolan, učini mu se da začuje glasove, ko neki smijeh, prpošan, kao u djevojaka ili djece. Na trenutak zastane kao da osluškuje, a onda zatrese glavom da mu lula umalo ne ispadne, nasmije se svojoj ludoj glavi i vražjoj rakiji, te krene prema grani na kojoj je visjela lovina. Tad opet začuje glasove, sada već jasnije i razgovjetnije. Okrene se prema vodi, jer mu se učinilo da otuda dolaze, i počne osluškivati. Jest Bog i bogme, to se netko igra! Pa osim glasova začuje i pljuskanje vode, i to ga namami da pusti lovinu i Peru te se primakne bliže. Kako se primicao, glasovi su bili nestašniji i jasniji, baš pravo ženski, a možda ipak dječji. Prigne se zemlji i onako zaštićen raslinjem približi još nekoliko raskoračaja, te osovi na koljeno. Sad su glasići već pjevali, i takvu pjesmu čuo je samo na misi u Vidošima. Razgrne granu, pa se zagleda tamo gdje mu se činilo da bi nekoga moglo biti. Bjeličasta maglica izvijala se iz vode, kao da je netko grije, da se pogled teško probijao na drugu stranu. A onda jedna zraka, iskosa, prožme izmaglicu, podijeli je nadvoje te se učini Gavanu da vidi nekoga na drugoj obali. Svrne pogled niže, i ugleda dvije dugokose glave iznad same vode, a onda i ruke kako plješću po vodi, koja je letjela na sve strane. Najednom sve stane, i pjesma i praćakanje, na obali se izdvoji lik gotovo proziran, a zapravo sav od sunca, nalik na one vile sa slika iza vidoškog oltara, te povede pjesmu, koju uglas prihvatiše. Ovako mogu pjevati samo djeca ili anđeli, sine Gavanu, pa se počne opipavati sanja li ili je – ne daj Bože – umro. I dok mu je pogled tražio Peru kao dokaz da je ipak živ i na Konju, čak se i lovine prisjeti, pa i nju krajičkom oka okrzne, razabra što su to vile pjevale. Ne baš sve, ali jedno je dobro čuo, jer je glas s obale vodio, a oni iz vode dopijevali. Pa opet, a onda Pera zarza kao nikada dotad, te se Gavan skoči i, dok je promaljao iza žbunja, ukaza mu se cijelo jezero, tiho i ravno, misliš da je umrlo. Nigdje žive duše, osim njega, njegove Pere i lovine na obližnjoj grani. Poveza Gavan prednje i stražnje noge, te prebaci lovinu na Perine sapi, iza sedla, ispod sedla zadjene pušku, nađe stremen te uzjaše. Pera je dalje sama išla. Kao da nikoga nije nosila. Gavan je ostao na Konju i jezeru na kojemu vile pjevaju, i dok jedna vodi, druge dopijevaju: kako u lovu – tako ti se i u rodu dalo… Šutljiv i tuđi ušao je u selo, uveo Peru u volaricu na njezino mjesto, a onda se i sam otputio u kuću. Prije nego je svojoj Agati, koja se oko vatre nečim bavila, išta rekao, dođe i sam do ognjišta, ispod oka nađe klin te objesi pušku. Kako ju je tada objesio, nikada je više nije skinuo. (Brod – Zagreb, ljeto 1995.)
33 Božica ZOKO, Gradište OSOBA S INVALIDITETOM 14. siječnja 2019. Ili bilo koji drugi nadnevak. Dan kad se rodilo naše dijete. Narod bi rekao – Neka je živo i zdravo! Ili – Nek' se širi vjera 'rvacka! Prihvaćamo od srca obje te narodne. Kome smeta ovo 'rvacka – nek' prešuti ili umetne ime svoje vjere. A život i čelično zdravlje može imati i dijete koje nije poput drugih. Da, jednostavno – drugačije dijete. Ali to ne ovisi samo o njemu nego o svima nama. Nikad nisam voljela izraze„osoba s invaliditetom“ ili„osobe s posebnim potrebama“ – ma koliko one točne bile – osoba je osoba! A za nas retardirane Tin Ujević je rekao najistinitiju riječ – zadržane sile bića. Retardiran i znači zadržan. Valja bit' i malo silen – nemamo ništa protiv – ali mi sebe nazvasmo retardiranima zato što doista mislimo da neke sile bića ipak moramo zadržati. I svi to činimo – u manjoj ili većoj mjeri – ne hrlimo svi – naprijed! Ususret svojim nagonima. U neki napredak čije uzroke niti posljedice nismo sposobni sagledati niti uvidjeti. Da jesmo – mnoge uznapredovale bolesti na svim područjima bile bi davno i na vrijeme spriječene. A opet ima sila koje bez ostatka moramo osloboditi. Istinom, ljubavlju, putom, životom... svejedno. Prije opće getoizacije: stari u staračke domove, ludi u ludnice, bolesni u bolnice, osuđeni u zatvore... gubavci među gubavce – što, usput, nije uopće kršćanska koncepcija života i suživota – moram spomenuti i objasniti zašto smatram da je kameno doba i još koje iza njega bilo humanije nego ovo naše današnje. Strukturu starohrvatske seoske zajednice opisao je Miho Barada još 1957. – ali čak i da nismo pročitali taj njegov rad u izdanju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, možemo se prisjetiti djetinjstva naših, osobito oni koji su dobar dio dvadesetoga stoljeća ponijeli na leđima i koji su odrastali u selima. Ako nikako drugačije, ako smo pak nepovratno ostali u jednom tada nam zadanom društveno-političkom okviru ili omči – kako kome bje – možemo se bez puno napora prisjetiti djetinjstva naših ro- (izvor: osobna arhiva)
34 POEZIJA, PROZA, ZAPISI Božica ZOKO ditelja ili djedova i baka. Što je to?! Naraštaj-dva-tri najviše prije našeg. Ako prirodoznanstvenici mogu baratati s milijardama godina ne trepnuvši, a oni iz takozvanih društvenih znanosti govoriti skupa s političarima kad im zatreba o povijesnom pamćenju – možemo i mi uložiti taj neznatan i višestruko isplativ trud za svoj osobni probitak u tamno povjesmo u kojem se čuva naše zajedničko pamćenje i ispresti– otkati koju svijetlu. Iz vječnaje pamjati! – reklo bi se staroslavenski. Zašto su neke dobe bile ljudskije i ljekovitije u svakom smislu? Zato što je sve bilo rješavano unutar jednog društva. Manja zajednica odlučivala je sama o sebi. Svako selo, svaka naseobina – imala je različite članove, a različitost veseli – rekli su još stari Rimljani. Varietas delectat. Gradovi su i sela, kao što su Poljica na primjer – imali svoje statute i zakonike – gradovi su dobivali kraljevsku slobodu... Svi danas getoizirani bili su tu – među nama. Od gluhih, slijepih, nijemih do uzetih ili takozvanih Božjaka, po današnjem – psihičkih bolesnika. Svi su imali svoje mjesto u zajednici i makar i uz ruglo – poštovano i voljeno. Imalo se pravo ne tolerirati baš sve – ono što njihovoj zajednici po njihovu običajnom i ćudorednom pravu nikako ne odgovara. Tako Poljičani nisu podnosili – glumce. Tko god bi se odao tom zanimanju, bio je protjeran iz Poljičke republike. Neke seoske zajednice nisu trpjele lopove – krađu. I sve druge vrste zločinstava. Što se toga tiče, imali su u tu svrhu šaržu zvanu sok. Taj je u zajednici bio i tajni svjedok i tajni tužitelj i istražitelj. Netko vječno budan. On bi otkrio lopova, lašca ili počinitelja bilo kojeg zločina, piše Miho Barada, koji bi poremetio uspostavljen red u nekoj zajednici. Nasamo ga upozorio i savjetovao mu kako štetu popraviti ili ukradeno vratiti. Ako se ovaj ne bi dao razlogu, sok bi išao knezu – isto tajno – počinitelj bi tad znao da i knez zna, pa ako ni tad ne bi ništa poduzeo da se popravi – slijedilo je suđenje na roti. Išlo se u brdo. Jedan se – već prema težini zločina – iz planine nije vratio. Je li iza njega ostala gomila kamenja, ne znamo. Miho Barada ne spominje kamenovanje. Neki drugi autori da. Nije šerijatski zakon, ali neka međusobna dopuna prvo Novog pa onda Starog zavjeta jest. Ako ne poštuješ novi, dobit ćeš stari. I savez i zavjet. Različitost je bila u tolikoj mjeri prisutna da pošasti novog doba – dosade – zbog koje mnogi bježe u takozvane zabave do besvijesti – nije bilo. Ni u zadnjem selu, a kamoli u desetom gdje živi Antun-Tun. Svaka je imala nekoga koji muca i nekoga tko razgovijetno i razložno govori. Imala je hrome i kljaste. Uzete i brzoplete. Ako ništa, onomastika – znanost o imenima i prezimenima – naših naroda to potvrđuje. Govorim o današnjoj isključivosti. Jest točno ono što je rečeno o kastama u knjizi Sjeverni ugao Hrvoja Pejakovića. O jazovima koji nas dijele, o obilježjima koja te neminovno smještaju u neku društvenu skupinu, to jest – kastu. Tu su još i strukovna društva, staleži ili kako se danas voli reći – slojevi, vjerske bratovštine, stranke ili sekte... Sve to postoji i danas, ali poplava takozvanih udruga, osobito onih nevladinih koje vlada plaća i koje tu istu vladu tobož' nadziru,
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=