35 Božica ZOKO POEZIJA, PROZA, ZAPISI u Hrvatskoj – uz to što nam je ta riječ krajnje nesimpatična, što sve novokovanice ne moraju biti – getoizira društvo. To je odlazak u druge ili građane drugog reda. Ili pak nadgrađane. Kako kad. Draža su mi društva i savezi. Riječ društvo koristi se i u biljnom svijetu za skup listića-cvjetića-plodića iz istog korijena poniklog. Ili na istome batvu. I u društvu su svi – prvi. I savez veže sve jednako. Nema tog poroka ili vrline koja već nije bila poznata i našim starima. Čak ni vještina novih neimara. Sve je isto. Samo u promijenjenim okolnostima. Ništa novo pod suncem! – i Isusova – Činim sve novo! – međusobno korespondiraju. Rekli bismo, pitaju se i odgovaraju si i preispituju međusobno. Danas svi ističu svoja prava – dužnost i odgovornost se ne spominju u takvim, slobodno možemo reći, promidžbenim porukama bjelosvjetskih organizacija i administracija, birokracija i tehnokracija... Biti po strani, to nije samo povlastica na početku spomenutih skupina ljudi – danas smo svi osamljeni. Manjeviše. Tako se jedno prijateljstvo stečeno u ratu u postrojbama specijalnih policijskih snaga preokrenulo u športski klub koji je tu potporu, koju daje vlada, usmjerio na učenje istočnjačkih vještina kretanja i borbe za – djecu. Branitelj je kratko, u regionalnom dnevniku, objasnio u televizijskom prilogu s njihova ljetovanja – da udaljimo malo djecu od kompjutora i da se na svježem zraku osnažuju i prijateljuju, druže i drže zajedno. Nema ih u politici, nema ih u medijima, nema ih u kuknjavi i općem jadu i jalu jagmeći se za vlast i imanja nego – odgajaju svoju djecu. Poučan primjer. Nije do mučne natege evocirao ratne uspomene, nego – hajmo na zrak s djecom. Ili kako ono rekoše majke koje i u današnje vrijeme imaju osmero i više djece – Djetešce na sunce! Izlazak na zrak je prijeko potreban. Njega ćuti i potpuno nepokretna i nijema djevojka koju su jednom prikazali u Dnevniku u povodu ukidanja neke naknade za njegu. Roditelji su se dosad brinuli o njoj. Krepki i radosno vedri ljudi srednjih godina. A ona! Anđeo! Od pogleda do smiješka, do položaja tijela u postelji. Ni premršava ni predebela. I sam pogled na nju i njezine roditelje jest ljekovit. Ona je zaslužila da je u nosiljci za nekog jasnog i sunčano plavetnog dana mladići nose kroz selo ili grad. Sretno preživjeli pali anđeo ili anđeo koji je odlučio leći tu s nama i ne ustajati dok svi ne poustaju. DA – nju nositi! Popostajući povremeno na mjestima gdje se i inače okupljaju ljudi. Da bude među nama. Da nas izliječi od pornografskog terora barem na trenutak. Da je svi vide i da ona gleda njih. Ljudi sad bježe. Od starosti, od bolesti, od drugačijih, od gladnih, od slijepih, od nijemih... vode se duge i jalove rasprave o potpuno nebitnim stvarima. Laže se u oči. Ponuda-potražnja. Osamdesetih prošlog stoljeća imali smo na Kroatistici – tadašnjoj Jugoslavistici – predmet Teorija duhovnog stvaranja. Neki surogat za filozofiju i pokušaj prečice kroz tisućljetnu povijest mišljenja. Među ostalim govorilo se i o vjeri koju se obvezno nazivalo religijom. Jednom bje riječ i o Bibliji. Na to je gnjevno ustao jedan moj kolega i sasuo paljbu na starozavjetnog Boga. Bog trgovac! Tako je rekao i to je ujedno
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=