128 KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST Jelena LUŽINA referira više puta. Tvrdeći, izrijekom, kako se svaki tragedijski tekst može pročitati „bez predstava na javnim natjecanjima i glumaca“ (Aristotel, isto:18), što bi se moglo protumačiti ili prokomentirati čak i radikalno: što će nam, naime, ta sveukupna i „megalomanska“ kazališna mašinerija (gomile ljudi i stvari!), kad tragediju, bilo koju, možemo naprosto pročitati, bilo kad i bilo gdje, od početka do kraja. K tomu još u miru i tišini. * Trivia 2: Uzgredni komentar: premda podataka o brojevima izvornih/antičkih čitatelja tragedija nema niti ih uopće može biti, danas smo, srećom, u mogućnosti da prilično točno baratamo brojkama o antičkim kazališnim gledateljima. U kazalištima ih je sjedilo na tisuće. Podaci koji o tome govore nesporni su. Usporedimo li, hipotetički, pretpostavljene (a nepoznate) brojeve onovremenih/antičkih čitatelja drama s brojevima antičkih/onovremenih kazališnih gledatelja, pustih znatiželjnika koji su „masovno“ hrlili na predstave i cijele dane sjedili u golemim gledalištima, na suncu, s ćupom vode do nogu i užinom u krilu... – e, usporedimo li te dvije vrste/skupine bojeva, hipotetički bismo mogli procijeniti i njihov pretpostavljeni/aproksimativni suodnos. Možda ovako: jedan potencijalni čitatelj tragedije, na jednoj strani (nadnesen nad stranice manuskripta, u tišini i uz lojanicu), a na drugoj „široke narodne mase“ svakojakih znatiželjnika, koji netremice slijede zaplete i rasplete tragedijskih živih izvedbi! Antički je svijet nesumnjivo moderirala politika – kao i svaki drugi svijet, uostalom – ali su njegovu „strukturu osjećajnosti“, kako vele suvremeni kulturolozi, moderirala upravo mjesta masovnog okupljanja: hipodromi, stadioni, borilišta i kazališta. Mjesta zajedništva. Imućniji kazališni gledatelji ulaznice su plaćali sami, jer su to mogli. Onima koji nisu mogli, ulaznice je doplaćivao polis. Naime, država. Zato jer su joj kazališna okupljanja masa išla u prilog: mogla ih je kontrolirati, poglavito uz pomoć repertoara. Antička su gledališta bila numerira, ulaznice su bile malešne i okrugle pločice, metalne ili koštane, dijelom s numeracijama reda i sjedala (za imućne u prvim redovima), ali u većini plebejski „neutralne“. Originali se, danas, mogu vidjeti po raznim muzejima, od onoga u Ateni do Vatikanskoga i Berlinskoga. U stvarima percepcije/recepcije, sve je funkcioniralo gotovo kao danas: broj gledatelja uvijek je bio neusporedivo, čak i nezamislivo veći od broja čitatetelja. Obrnuto
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=