199 Alen TAFRA KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST jeta. Ne govori li se, obično, i često na relevantniji način, o „primijenjenim“ filozofijama – bilo to politike, neke posebne znanosti, nogometa, ili pak novog vala – prije nego o filozofiji kao načinu mišljenja,„dubokog razumijevanja“ ili umijeća argumentiranja koje je pritom odvojeno od sadržaja na koji se trenutno aplicira?1 Iskustvo kraja filozofije njezinim profesorima zacijelo nije strano: progresivna likvidacija filozofskih kolegija ili njihovo preuzimanje od strane drugih znanosti, akademskih polja i područja, čini se ireverzibilnim procesom. Bilo da je riječ o granama filozofije, bilo u slučaju raznih profesionalnih ili primijenjenih etika, unutar akademske podjele rada jači je stav da se znanstvenici sami bolje nose s temeljnim ontološkim, spoznajnoteorijskim i moralnim problemima svojih vlastitih disciplina. Doista, možemo li načelno isključiti takvu mogućnost? Ne, nije tajna ni to da uopće nije jasno o čemu se radi kada netko spomene filozofiju. Možda ipak postoje samo brojne filozofije, kao i brojni načini i razlozi kako i zbog čega netko sebe uopće smatra – ili biva smatran – filozofom. Bez univerzalnog metajezika, nije li svaki metafilozofijski govor o tome što je filozofija danas tek selektivan čin vrednovanja i – kako bi Nietzsche i Vattimo odmah dodali – ništa drugo doli jedna interpretacija; pri čemu se isto mora odnositi i na ovdje upravo izrečeni komentar?2 Paradoksalan položaj filozofije kao „nedefinirljive“ holističke znanosti – i ujedno samo jedne humanističke znanosti, kurtoazno navedene pod brojem „1“3 – dodatno komplicira postojanje dviju tradicija koje iz temelja različito gledaju na pojmove filozofije i znanosti, pa onda i na njihov idealan odnos. Naime, ona koja se obično naziva „analitičkom“, svoje je najveće priznanje doživjela u anglofonim dijelovima svijeta, gdje je termin znanost (science) skrojen prema modelu provjerljivih prirodnih znanosti, što humanistici pridaje, u najboljem slučaju, rubni status.4 Na drugoj strani, kontintentalna tradicija bitno je politička i historicistička, kod kuće je u humanistici i otvorena prema umjetničkom području. Premda ova dihotomija nerijetko služi kao Prokrustova postelja, podjela nije trivijalna, i na nju upućuje većina aktualnih filozofskih rasprava.5 1 Vidi: Franca D’Agostini, Analitici e continentali. Guida alla filosofia degli ultimi trent’anni, Raffaello Cortina Editore, Milano, 1997., str. 3-4, 21-22. 2 Vidi: Gianni Vattimo, Of Reality, engleski prijevod Robert T. Valgenti, Columbia University Press, New York, 2016., str. 67, 71-72. 3 Pravilnik o znanstvenim i interdisciplinarnim područjima, poljima i granama te umjetničkom području, poljima i granama. Dostupno na https://www.zakon.hr/cms.htm?id=59278 (pristup: 8. svibnja 2024.). 4 Vidi: F. D’Agostini, nav. dj., str. 2; Simon Critchley, Continental Philosophy: A Very Short Introduction, Oxford University Press, Oxford i New York, 2001.; Tom Sorell, Scientism: Philosophy and the infatuation with science, Routledge, London i New York, 1991. 5 Vidi: G. Vattimo,„Prefazione“, u: F. D’Agostini, nav. dj., str. xi-xv passim.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=