40 POEZIJA, PROZA, ZAPISI Stjepan ŠEŠELJ zbog pothvata što će ga večeras izvesti sa svojim jedinim didom Mikulom, najvećim morskim vukom među svima znanima i neznanima vukovima morskim. Kamena staza, kojom se niz Biokovo spušta duga umorna povorka ljudi, uska je oputina, strma i vijugava. Kamen do kamena. Okolo tek pokoji smrik i brnistra. Ali, kakva-takva, vodi k moru, što je evo tu još malo, čini im se, na dohvat. A na moru je istom spas, tako su im svima govorili tješeći ih, spas iz onoga pakla pred kojim bježe. Zato su svi, otkako ugledaše more, i žene i djeca i starci, i zdravi i ranjeni, zaboravljali umor i bol, ubrzavajući korak žurili prema njemu. Ciko je sustizao majku, držeći joj se stalno za pojas, dok je njegov mali braco spavao u vreći na majčinim leđima. Rat je najgori pakao koji su ljudi uspjeli izmisliti. A da je s ratom uistinu tako, Nikica će shvatiti tek kasnije. Jer njemu se večeras sav taj metež na rivi, svi povici i plač, oštre komande i eksplozije što dopiru s Biokova, čine potrebnima, uvećavaju značaj njegovu pothvatu. Sve je to za njegovih trinaest godina samo velika igra, na koju je eto pristao i njegov did Mikula, zbog čega je posebno ponosan. Stoga se još srčanije i vižljastije probija između ljudi i stvari, iskače i uskače, na mul, u braceru, zapovijeda i upućuje one što ulaze na njegov brod. On je kapetan! Naročito dok je did Mikula dolje zauzet poslom oko staroga brodskog motora! – Polako!... ej, s pomnjom!... Razbit ćete mi kuvertu! – viče on i dirigira dvojici ljudi, ali ne bilo kojoj dvojici, već dvojici naoružanih ljudi, s pravim puškama na leđima i s punim nabojnjačama za pasom. – Čekajte!... stavit ću punat... A ona dvojica odmah ga poslušaju, stanu i čekaju njegovu novu zapovijed, s mukom pridržavajući bačvu punu nafte, dok on namješta dasku između bracere i mula. Na njegovo „sad!... mola!...“, bez velike muke ukrcaše bačvu. Smjeste je pomno do kormilarnice. I tek sada odahnu, zabace svoje kape još više na potiljak, hitrim pokretom ruke obrišu znoj sa čela i, u stavu „mirno“, obrate mu se: – Bravo kapetane! Možda sve to i nije bilo baš posve tako, ali tko bi mogao u onom metežu i navali sve važnijih poslova tražiti od Nikice da obraća pozornost i na takve sitnice. Kako čuo, tako u tren i prečuo, zaokupljen novim svežnjevima stvari i ispruženim rukama onih koji bi bez njegove pomoći teško znali stupiti nogom na brod. Vikli zemlji i kamenu, s nevjericom prilaze brodu i moru, a povjerljivije i odvažnije zakorače tek onda kada osjete sigurnu Nikičinu ruku. Sve se više noćilo. Tamnjelo je, i stapalo se more s Biokovom. Ljudi iz kolone i njihova pređašnjega meteža bilo je još veoma malo na mulu. Nikičina bracera je puna, a ni ona dva kasnije prispjela brodića ne mogu primiti više nikoga. Zato ih još jednom obilazi Zapovjednik, provjerava i daje zadnje upute kapetanima pred isplovljavanje iz lučice. Njegove su i kretnje i riječi oštre, odrješite, pa i oni koji nisu navikli slušati i poslušati druge, pred njim u šutnji i miru izvršavaju dobiveni nalog. Noć je i ne vidi
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=