65 Damir BARBARIĆ KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST je uho, koje se od oka razlikuje time da se opažaj zbiva posve u onom unutarnjem, da duboko prodire. Ono što se čulo je u nama, ono što se vidjelo je nekako pred nama.“1 Entuzijazam, sluh i slušanje, pjesma kao zbiljski pjevana pjesma – tijesno povezani, čak jedinstveni sklop tih ključnih momenata čini ishodište svakog doraslog i samoj stvari primjerenog promišljanja zagonetne biti pjesništva. Pritom je od samog početka jasno da smo tu suočeni s pojavom u kojoj nam putokazom i sredstvom ne mogu biti metode razuma, koji apstraktne odredbe izlučene iz neposredne punine pojave koju razmatra neumorno spaja i razdvaja, prosuđuje njihove odnose te iz toga izvlači svoje zaključke. Okružje u kojem se zbiva i na koje se odnosi pjesništvo, sam njegov izvor, nastanak i djelatnost, neprozirna je i teško dokučiva sfera naše najdublje duševnosti, ono što u slabo prikrivenoj zbunjenosti i nedoumici pokrivamo uz pomoć neodređenih i nedomišljenih, iz latinskoga jezika posuđenih izraza „emocija“ i „afekt“: Taj emocionalni moment u pjesmi je neposredno dan, recimo onda kad se u nekom ugođaju osjećamo prisiljeni upravo pjevati, kad tako reći to iz nas pjeva. To se može zbivati u radosti ili i u boli, a prije svega u stanjima opojenosti, u kojima poriv da nešto što se prelijeva hoće iz nas izaći vodi do toga da se pjeva i tamo gdje je to nepoželjno. Može se reći i to da emocija može prolaziti različitim osnovnim stupnjevima sve do ekstatičnosti: pjesma kao forma entuzijazma, oduševljenosti, zahvaćenosti bogom. Ta zahvaćenost duhom ili nekom demonskom silom posve je bitna za karakter pjevanja posvuda gdje se još posve izvorno pjeva.2 Susret s bogom u pjesničkom ushitu, u kojem pjesnik, izbačen iz okružja ljudskog obitavanja, iskušava njegovu najprisniju blizinu i ujedno neprelaznu daljinu kojom ostaje od njega zauvijek odijeljen, zbiva se za Grke u punoj neposrednosti unutarnjeg slušanja, a to znači uvijek i samo posredstvom muza. Kako svjedoči Homer,„pjesnici uživaju čast i štovanje u svih ljudi pozemljara, jer muza je ta koja ih je poučila pjesmi te bdije nad rodom pjesnika“3. Nema pravog i velikog pjesnika u Grčkoj koji bi propustio naglasiti da mu sve umijeće dolazi od muza i da sȃm nije drugo do njihov 1 Wolfgang Schadewaldt, Die griechische Lyrik, Frankfurt am Main, 1989., 36. 2 Isto, 33 i d. 3 Homer, Odyssea 8, st. 479 i d., u: Homeri opera. Recognovit brevique adnotatione critica instruxit Thomas W. Allen, Tomus III. Editio altera, Oxford, 1917. (repr. 1976.), 143.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=