127 Jelena LUŽINA KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST i jesu; u filozofiji svakako, u takozvanoj stvarnosti relativno. Svejedno, na njih se ljudi pozivaju čak i kad ne znaju tko im je „inicijalni govornik“. Temeljitiji čitatelji vraćaju mu se trajno, iterativno, često. Umberto Eco nije jedini kojemu je Aristotel – omiljeni pisac! * U svim znanstvenim/književnim kronologijama i bibliografijama, Poetika je datirana „oko 335. godine p.n.e.“ To je, odokativno, godina kad se Aristotel vratio u Atenu, nakon što je u Peli, na dvoru kralja Filipa Makedonskog, četiri godine intenzivno podučavao i odgajao njegova sina Aleksandra, ubrzo Velikog. Kad je Filip umro, a Aleksandar stupio na prijestolje u čvrstoj namjeri da smjesta krene osvajati svijet u svim smjerovima, te da mu, valjda, za takav pothvat više ne trebaju učitelji i filozofi već generali, pedesetogodišnji se Mudrac mogao vratiti u Atenu. I posvetiti isključivo meritumu: znanostima. Utemeljio je vlastitu filozofsku školu, akademiju, i dvanaest ju je godina vodio podno Akropole, na vježbalištu nedaleko od hrama Apolona Likejskog, u perivoju s kolonadama. Ostaci tih kolonada još su uijek in situ. Škola/akademija kolokvijalno je nazivana peripatetičkom, jer se nastava provodila mobilno, hodajući (περίπατος): učitelj je, zajedno s učenicima, šetao stazama perivoja, raspravljajući o svemu što je potom (a i prije toga) elaborirao u svojim spisima. I tako punih dvanaest godina. A onda se u Ateni iznova promijenila politička konstelacija, uz nju i sve ostalo, pa i status jednoga od najrelevantnijih filozofa epohe. Ustvari, cijele antike. Korifeji nove političke vlasti Aristotela su inkriminirali zbog nekakvog bezboštva ili nečeg sličnog, svejedno. Pa ga administrativno udaljili iz prijestolnice, prognavši ga na sjever: na otok Eubeju, podno Halkidike, na imanje koje je naslijedio po majci. Na tom je imanju i umro, ni godinu kasnije (322. p.n.e.). Sveučilište u nedalekom Solunu, utemeljeno prije stotinjak godina (1925.), atribuirano je njegovim imenom (Aristotle University of Thessaloniki), vrlo je dobro pozicionirano na onim svjetskim kompetitivnim listama i najveće je u Grčkoj. U eubejskome Aristotelovu progonstvu, krug njegovih potencijalnih čitatelja, ali i kompetentnih sugovornika, nesumnjivo se suzio. Rekli bismo, čak, dramatično. Nakon što je umro, taj se krug sužavao i dalje. Čak stoljećima. U ozbiljan su ga fokus vratili tek srednjovjekovni i kasniji humanisti, koji su njegove spise otkrivali po eurospkim samostanskim knjižnicama. U fokusu je, otad, stalno i trajno. Naravno, zauvijek! * Pozabavimo se, najzad Aristotelovim opsisom, signifikantnim postupkom/fenomenom čitanja („kao takvog“), naime čitanja tragedija, na koji se Aristotel u Poetici
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=