137 Daniel NAČINOVIĆ KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST leštinama, tjelesnim deformitetom, inim nerazumijevanjima i sl., pjesnik koga duž planetarnih paralela poistovjećujemo s „kozmičkim pesimizmom“. Dijalog Prirode i Islanđanina nastao je, dakle, prije dvjesto godina i predstavlja središnje mjesto autorovih zdvajanja nad egzistencijom čovjeka i inih bića u životnoj kontingenciji. Ne mora stoga ni biti anakronična naznaka kojom bismo Leopardija mogli doživjeti i kao romantičnog egzistencijalista (?), jer će od njegovih vremena pa nadalje poteći sliv manje ili više književno-filozofske literature, koji će čovjekovu sudbinu sartreovski pratiti kao ne baš jasan meandar već više kao benevolenciju što vodi od egzistencije do esencije. Mislimo tako na romane iz minuloga stoljeća, kao što su Isušena kaljuža Janka Polića Kamova ili Na rubu pameti Miroslava Krleže; mislimo na Ravnodušne ljude Alberta Moravije, Jean-Paul Sartreovu Mučninu, Stranca Alberta Camusa... i sl. Unutar sagledavanja čovjeka i njegove životne upućenosti, tjeskobe, skučenosti i bunta, razlika je u tome što kod Leopardija, uza sve prijekore Naturi, njegova literarna stilematika, pa ni odraz životnog iskustva, ne evaporira(ju) – ma koliko mu vapaji bili glasni pa i prijekorno patetični – sivi spleen egzistencije... Više je to bio danteskni pathos, iako izvan uporišne točke transcendentalne, kultne duhovnosti te njenih krugova jasnije očitovanih uzajamnih vrijednosti. Leopardi jest metafizički određen literat, ali unutar vidika što ga, na primjer, iskazuje u pjesmi Beskonačnost (L'infinito) ili pak u spjevu Brnistra ili pustinjski cvijet (La ginestra o il fiore del deserto). U živopisnu imaginariju natopljenom tišinom egzistencije i nanosima nostalgije, kolorit pera i sonornost stiha/rečenice kao da, usprkos svemu, suzbijaju prodor depresije. Naposljetku, ipak je rekanatski samotnjak dijete romantizma, pjesnik i filozof mediteranskoga Weltschmerza, a opet dionik jednoga dijakronijskog sentimenta što seže od predantičkih i antičkih vremena naovamo. No, taj Islanđanin... što on zapravo hoće? Putovao je čovjek s Islanda većim dijelom svijeta – tako čitamo u prvoj rečenici Dijaloga – pa mu se tako slučilo da dospije i do Afrike, da prijeđe ekvator i stupi na mjesto nekakvo kamo čovjek, čitamo,„prije ne bijaše stupio“. Tu se Islanđanin uspoređuje s Vascom da Gamom što bješe prolazio uz Rt Dobre Nade, sagledavajući ga kao divovsku prijetnju. No, putnik sa sjevernog Atlantika, ima i on što gledati! Pred njim stoji glomazna nekakva bista; no, figura je to žene što sjedi na zemlji i to – živa!? Lice joj upola lijepo, upola užasno. Oči su joj i kose intenzivno crne boje. Gleda žena/grdosija Islanđanina, gleda ga naslonjena i uprta laktom o planinu, motri ga neko vrijeme šutke, a onda progovori: – Tko si ti i što tražiš na ovim mjestima gdjeno ti rod je nepoznat?
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=