26 Vinko BREŠIĆ, Zagreb DVIJE PRIČE A TI SI ONAJ IZ ZAGREBA Nije bio siguran jesu li prošle 32 ili 36 godina otkako ga... Tu je stao, jer ne samo da nije bio siguran u broj godina već ni u ono što je njima htio reći: otkako ga nije bilo ili otkako je otišao? Ma koliko nejasna, razlika ga je zbunjivala više od same činjenice da se ni u jednome slučaju nije radilo o njegovoj volji, već jednostavno o tome da su ga odveli a da ga nitko nije pitao. I sada se prvi put vraća u svoje rodno selo nakon 32 ili 36 godina, svejedno. A ne bi ni sada da nije nagovorio ženu da pođe s njime u Dubrovnik gdje je imao neko predavanje, pa da ne ide sam, vrijeme je ionako idealno, auto nov... Hoću ako na povratku svratimo u Međugorje, i na taj uvjet Vlatko je pristao. Na povratku su svratili u Međugorje u kojemu je sve vrvjelo kao u košnici, ali ipak nekako drukčije, bez buke i nervoze koja u pravilu ide uz ovakva mjesta. I kad su na kraju sjeli u jedan od uokolo crkve načičkanih restorana, na trenutak su se zgledali i primijetili jedno te isto: umjesto nesnošljive buke od žamora, povlačenja stolica, tanjura i pribora za jelo, u zraku kao da je netko postavio golemi prigušivač koji je svu tu uobičajenu buku upijao. Čak i kretnje ljudi kao da su bile sporije, a ono što su jeli ukusnije. Ja ovdje čujem samo tišinu, kaže mu žena preko stola, i ta njezina rečenica kao da je dolazila iza desetoga, a ne istoga stola. Imaš pravo, odgovori i doda, neka sveta tišina. Ili sveta buka, žena dovrši. Kad su ručali i popili kavu, nešto ih je ustalo, odvelo do auta, posjelo i oni su tiho, gotovo bez glasa napustili ovo sveto mjesto. Sve je izgledalo tako nestvarno, da nisu ni primijetili tablu na cesti na kojoj je pisalo Trilj. Stotinjak metara dalje stajala je i druga na kojoj je Vlatko ugledao ime svoga zavičaja te onako preko ramena kaže svojoj ženi da je gore preko brda njegovo selo... Idemo, čuo je i umjesto preko mosta lijevo, produžiše pravo, prema brdu. (izvor: IO DHK)
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=