145 Žarko PAIĆ KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST (Noćna rijeka sati teče Iz svoga vrela koje je vječno sutra...) (Dodajmo ovome i Borgesovu fusnotu u kojoj precizno kaže da se skolastički pojam vremena kao prijelaza iz potencijalnoga u aktualnost može pronaći u pojmu vječnih objekata Alfreda N. Whiteheada, a koji čine tzv. carstvo mogućnosti i pridružuju se vremenu. No, dodajmo ovome još i Deleuzea koji u svojoj ontologiji postajanja na tragu Dunsa Škota, Spinoze, Nietzschea i Whiteheada govori o procesu vječne virtualne aktualizacije. Dodajmo još i ovome da svoj pojam „događaja“ u suočenju s kaosmosom Deleuze dobiva preko trojice modernih književnika, a to su Joyce, Gombrowicz i Borges, pa smo zaokružili ovu sinesteziju ideja i pojmova metafizike. Vidi: Žarko Paić, Mišljenje kao događaj – Kako čitati Deleuzea, Mizantrop, Zagreb, 2022.) Ako je vječnost za Plotina arhetip vremena, onda, kako pokazuje Borges u nastavku ovoga teksta, platonska forma vječnosti ne može nipošto biti ništa mehaničko u sklopu vremenskih ekstaza prošlosti, sadašnjosti i budućnosti jer povijest mora otpočeti tako da se iz vječnosti, hegelovski kazano, padne u vrijeme. Ovo nas, i tu je Borges instruktivan ne kao pripovjedač nego kao filozof, iznova vraća Plotinovim Eneadama i to ključnoj petoj knjizi u kojoj se božanski Um shvaća kao apsolut koji u svojoj sadašnjosti, a to je već Aristotel proglasio za bit metafizičkoga poimanja vremena kao nunc stans, istodobno obuhvaća i prošlost i budućnost. Ali čega, vremena ili vječnosti? Vrijeme ne otpočinje s prošlošću niti s budućnošću jer bi to značilo da je vrijeme istovjetno s vječnošću. Ono otpočinje sa „sadašnjošću“ koja ne može biti svedena na vječnu sadašnjost jer se događa-u-vremenu, što znači da se vrti u krugu beskonačnih nizova koje mjerimo satom, a mjera je uvijek ona koja dolazi iz matematičkoga pojma brojeva 0 i 1. Otuda je vrijeme svagda ono što je izmjereno kao odnos u nizu brojeva 1, 2, 3. Takvu logiku virtualne aktualizacije, odnosno logiku beskrajne potencijalnosti vremena, koje u sebi uključuje i beskonačnost i vječnost, zagovara Gilles Deleuze u svojoj najvažnijoj filozofijskoj knjizi Razlika i ponavljanje. U Borgesovoj kritici Plotinova shvaćanja kako je u odnosu na vječnost materija ništavna istodobno naziremo i kritiku mehaničkoga esencijalizma i univerzalizma. No, to ne znači da bi pisac Babilonske lutrije zagovarao skolastički nominalizam. Uzimajući primjer ptice, Borges nastoji pokazati kako platonska forma sve do Schopenhauera mora pretpostaviti da ono što je bit ptice, dakle, ptićevitost, u smislu roda i vrste, to može biti samo polazeći od pojedinačnosti koja se univerzalizira, pa je stoga onaj Keatsov slavuj istodobno i Teokritov slavuj, a ono što ih razlikuje jest svijest o protijeku vremena u kojem forma nadilazi materijalnost bića samo pod uvjetom postojanosti nekog subjekta kao što
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=