88 KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST Dražen KATUNARIĆ cijalističko-monarhističke, anarhično-etatističke, nihilističke i nešto kasnije populističke itd. Uspon ruske inteligencije pod utjecajem Francuske i Njemačke uvijek se suočava s dubokim rezom i borbom između usvajanja divljenja vrijednog zapadnoga modela mišljenja i njegove izdaje u korist „autentičnog“, samo ruskoga mesijanskog puta. Dvoboj dviju civilizacija, one „barbarskog“ Istoka i „civiliziranog“ Zapada definiraju tadašnju rusku dušu koja uključuje stalne preokrete, odnose pripadnosti i odbacivanja. Posebnost romanā Dostojevskog uvelike je posljedica toga povijesnog konteksta s početka 19. stoljeća. Rusija, kao i sam Dostojevski, sanja o tome da postane velika europska sila, koju ropski oponaša, ali prema njoj gaji ljubomorni prezir. Premda ruska država postoji tisuću godina, pravo filozofsko obrazovanje počelo se razvijati tek početkom 19. stoljeća. Rusija nije imala koristi od kršćanske grčke filozofije iako ju je Bizant obratio na kršćanstvo. Sva djela istočnih otaca prevedena su na staroslavenski, što je značilo nestanak grčkoga i latinskoga, univerzalnih jezika. Za razliku od Zapada koji je održao kontinuitet, čvrstu vezu s antikom zahvaljujući neoplatonizmu i srednjovjekovnoj kulturi i naravno renesansi, Rusija nije imala tu povlasticu, tonući u mongolsko-tatarski izolacionizam. Tek poslije tih nesigurnih, mračnih stoljeća, u dodiru sa Zapadom, prošavši školu njemačkoga idealizma, ruska inteligencija započela je svoju inicijaciju u filozofskoj kulturi: Kant, Hegel, Fichte, a posebno Schelling. Tada su se i pojavili prvi ruski filozofi – slavofili Komijakov, Kirejevski i kasnije Solovjov koji se sprijateljio s Dostojevskim. Djela Dostojevskoga ovdje nam neće poslužiti kao izgovor za konceptualizaciju odnosa između književnosti i filozofije, niti ćemo nastojati izvući en bloc opće ideje koje bi se mogle pojaviti u specijaliziranom okviru filozofskoga diskursa kao takvog. Naša analiza krenut će od intimne forme romana i podvostručenja svijesti u formiranju predodžbe svijeta svojstvene većini likova Dostojevskog. Krenuvši od pitanja „kako je napisan roman“, možemo pokušati dokučiti što nam on u sadržajnom smislu govori jer od interne organizacije teksta ovisi i njegovo globalno razumijevanje. Valjalo bi s jedne strane izbjeći metodološku grešku određenog broja komentara Dostojevskog. Ona se u osnovi sastoji od brkanja autorove biografije i načina gledanja s onima njegovih likova; ili, naprotiv, od izvlačenja gotovih misli iz romanesknog tijela kojega su dio. Postoji zapravo temeljna razlika između Dostojevskog, ideologa ruske državne autokracije-ortodoksije i romanopisca Dostojevskog koji stvara autonomne likove. Optimizmu ideja, izloženih u publicističkim djelima, proturječi destruktivna dijalektika njegovih likova; oni su daleko od uloge glasnogovornika svog autora. Međutim, važno je uočiti trenutke u tekstu u kojima se pojavljuje piščev glas koji se trudi
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=