132 KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST Jelena LUŽINA ke kolokvijalno naziva vjernošću. Ali se današnja vjernost, mislim, ne može mjeriti s vjernošću antičkih gledatelja. Uzgred, ali ne i nevažno: cijela se antička kazališna epoha zapravo dogodila unutar „necijelog“ petoga stoljeća prije Krista. I potom nestala, kao rukom odnesena. Kao da je nikad bilo nije. Markacije Velikog vijeka antičke tragedije obično se„školnički“ određuju Eshilovim Perzijancima (472. p.n.e.), kao eventualnim početkom cijelog trenda ili fenomena, te nekom od datacijski „najposljednijih“ Euripidovih tragedija, kojima ova herojska kulturološka epoha i završava. Tetarolozi i klasični filolozi najčešće, u tom kontekstu, sugeriraju kako je njezin kraj vezan s (pra)izvođenjem Euripidovih Trojanki (oko 410. p.n.e.), iako je sam Euripid, i nakon ove tegobne/fatumske tragedije, napisao još neke drame. Zapravo je, nakon Trojanki, napisao najvažniju svoju dramu, valjda i najintrigantniju dramu tragedijske epohe: Bakhe. Umro je oko 406. godine p.n.e., iste godine kad i Sofoklo. Eshil, primus inter pares, bio je znatno stariji od obojice: rođen je još u VI. stoljeću (525. ili 524. p.n.e.), umro je 456. ili 455. p.n.e. Euripidove Bakhe izvedene su tek nakon autorove smrti. I posthumno su bile nagrađene. Prema nekim izvorima novijih datuma, Euripid je svoju posljednju dramsku nagradu – i slavu – doživio post factum. Za razliku od Eshila i Sofokla, koji su na svakogodišnjim dramskim/kazališnim natjecanjima („festivalima“) mnogostruko nagrađivani – Eshil trinaest, a Sofoklo čak sedamnaest puta! – Euripid je pobjeđivao puno rjeđe: jedva četiri puta. I zatim još jedanput, posthumno, s Bakhama. Ukupno pet. Premalo i nezasluženo, poglavito za trageda koji je radikalno preustrojio ovaj klasični! Euripid nije bio samo kazališni pisac, već i ozbiljan kazališni zanatlijia, čak i strateg: upravo je on smislio i „upogonio“ inovativni scenski/kazališni stroj koji već dvadesetipet stoljeća na svim jezicima nazivaju deus ex machina, „bog-stroj“ koji je naglo, čak i radikalno, dinamizirao cijeli kazališni sustav. Vizualizirao ga do razine spektakla. I, dakako, bitno utjecao na senzibilitet antičke kazališne publike. Doduše, „vizualni dio nesumnjivo razonođuje, ali je najnebitniji element i najmanje svojstven pjesničkom umijeću“ (Aristotel, isto). Ali – kazalište je ipak vizualna umjetnost koja se permanentno iskazuje i potvrđuje samo na jedan način: tijekom žive izvedbe, pred živim gledateljima, strogo definirana i vremenom i prostorom. Trivia 3: Opet uzgredan komentar... Premda su gotovo svi antički dramatičari bili iznimno produktivni – pisali su mnogo, ali se malo toga sačuvalo u integralnom obliku – ukupan broj Euripidovih dramskih partitura je: sedamnaest. Možda čak i osamnaest.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=