174 KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST Sanjin SOREL najvažniji elementi procedure napada vlasti/politike na Feral i njegove novinare, nadrealno zvuči izjava Darka Lukića: „Danas službene zabrane satire uz opasnost zatvorske kazne postoje još samo u rijetkim diktaturama i izrazito agresivnim monokulturalnim monopolima rigidnih ideoloških režima. U ostatku svijeta satiričko je izražavanje legalno, zakonom dopušteno, društveno prihvatljivo, i zbog njega nije moguće biti pozvan na pravnu odgovornost. Istina je da u tzv. novim demokracijama, kad je riječ o odnosu vlasti prema svojim kritičarima, nikakvi kritičari, pa tako ni satiričari, i dalje nisu omiljeni, ali se sasvim sigurno niti ne suočavaju s opasnostima policijskih progona i sudskih kazni.“15 Lukić kao da zaboravlja progon najvažnijih satiričnih novina u Hrvatskoj, na različite načine – od paljenja novina usred Splita, sudskih tužbi, ekonomskih napada te ratne mobilizacije Viktora Ivančića kao jedinog novinskog urednika u Hrvatskoj koji je pozvan u vojsku. Satiričko je pjesništvo, očito, u tom jednom povijesnom trenutku u Republici Hrvatskoj bilo toliko devastirajuće za nositelje vlasti da su se državne represivne službe njime bavile. Stoga reći da nije bilo progona i sudskih kazni ili je neobaviještenost ili revizionistička tendencija. Nakon gašenja Ferala satira u pjesništvu postoji tek u tragovima, a najpoznatija je svakako ona Vesne Parun. Opasnost je tadašnji HDZ vidio u vrijednosnom opiranju njegovim politikama. Društvena funkcija Lucićeve satire, ako se koncentriram jedino na nju, s obzirom na predmete svoga napada, apelira na moralne, civilizacijske vrijednosti te na one društvenih skupina koje se s tim vrijednostima slažu: antimilitarizam, antiksenofobija te antinacionalizam16. Satira ne samo da ismijava, a time i vrijednosno razara, temeljne političke narative (smijeh je opasan, prisjetimo li se temeljne ideje Imena ruže), negoli svojim društvenim stavom oko sebe okuplja ideološke istomišljenike. Drugim riječima, u tom jednom kratkom povijesnom razdoblju poezija je imala realnu kohezivnu društvenu moć. Možda pojava nije bila masovna, ali bila je dovoljno velika da se u njezinim autorima vidi opasnost. 15 Lukić, Darko,„Pitanja o mogućnostima satire u tranzicijskim društvima“, u: Satira i komika u bosanskohercegovačkoj, hrvatskoj, crnogorskoj i srpskoj književnosti, ur. Hansen-Kokoruš, Renate; Lukić, Darko; Senker, Boris, Verlag Dr. Kovač, Hamburg, 2018. 16 „(...) satira postaje sredstvom direktne političke borbe.“ Goldstein, Slavko, Satiričari i poglavari, Erasmus, Zagreb, 1995., str. 21. Goldstein će u istome članku na satiru gledati kao na miksaciju žurnalističkog aktivizma političke kritike te umjetničke kreativnosti.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=