84 KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST Ljubica JOSIĆ neću više da budem mornareva žena“, te naposljetku odgovara ženi iz crnog okvira: „Ja nisam Penelopa“ (isto). Žena iz crnog okvira želi je pak poučiti kako se uzaludno dozivaju živi, koji se pojaviti neće. U takvoj atmosferi otvara se i prva slika potvrđivanjem identiteta glavne protagonistice („Da, ja sam Marija, mornareva žena“), dovodeći u dijalogu sa starcem bezličnost vremena u prvi plan; doznajemo od oboje da se temeljni elementi njihova dijaloga i gestikulacije svakodnevno ponavljaju („Uvijek isto... Takva nam je sudbina.“ izjavljuje Marija, a starac potom „Jer mi svaki dan pričaš isto“, str. 13). Druga slika govori o tome kako je teško protjecanje vremena duhovno transformiralo Mariju u zemlji„nedovršenih sudbina čovjeka i žene“ te dovelo do toga da se, zbog čekanja izjednačenoga sa življenjem, doživljava slobodnom, jer se, prema vlastitomu priznanju, udala za „nekog nepostojećeg“. Pritom pomorskom metaforom izražava slobodnu volju u međuljudskim odnosima: „Ljudi često povrijede jedni druge, a da nitko zapravo nije sasvim kriv. Jer svatko mora učiniti nešto sa svojim životom, mora se nekuda otisnuti.“ Namrijevši joj sudbinu žene koja čeka, Marijin život podložan je vremenskomu razaranju, kao uostalom i sve što je nekoć postojalo u skladu (prostorni elementi poput jedrenjaka te duhovni odnosi poput ljubavnih sveza), pri čemu, kako kazuje žena iz crnog okvira,„Svatko razumije samo svoj vlastiti jezik“ (str. 17). Nerazumijevanje kao ključna motivska odrednica drame kulminira u slikama ispunjenima kontrastnim dijalogom Marije i mornara, što, uz motiv prerušavanja, dovodi do zaključka da izlaza iz neshvaćanja pomirenjem nema – postoji tek mogućnost odlaska od drugoga. Neslaganje dramske protagonistice s konceptom čekanja muškarčeva povratka kao modusa rezigniranoga bivstvovanja primorskih žena (mornar u jednoj slici govori „Mnogi ostaju zajedno a da ih ne vezuje ništa.“, str. 27) smješteno je u dramski prostor snažnih simboličkih obilježja, u kojem nespokojno djeluju sve dramske osobe (u drami se pojavljuju četiri ‒ uz Mariju, nadrealna žena iz crnog okvira, starac te mornar), pokazujući kako iščekivanje kao način bivstvovanja može mitologizirati pojedinačne egzistencije, oduzeti im vremensku određenost, sliti u jedno korito smisao kojemu odisejski utiskuje kakav pristanak broda. Svakidašnjica i mit isprepleteni su, usamljenost je podjednako zastupljena u deseterokatnici kao i u tradicionalno građenoj otočnoj kući, melankolija oplakuje njihove zidove i staklene krletke, preispituju se spoznajni krugovi života „odvajkada“, progovarajući o egzistencijalnoj ženskoj drami. Ogoljeni dramski prostor udomaćuje prijepor tradicijskoga i individualnoga, života i smrti, muškoga i ženskoga principa, postaje poprištem preispitivanja zadanoga i slobodno kreiranoga, pri čemu nas, izrazom često utemeljenim na književnim reminiscencijama, Vesna Parun provodi do, u ranoj kritici, posve neočekivana ishoda egzistencijalnih dvojbi ženskoga subjekta.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=