120 Jelena LUŽINA, Skopje (Makedonija) ὄψις TAKO JE GOVORIO ARISTOTEL Ovaj esej pokušava ukazati na to kako se dva književna modela – ep i drama (tragedija) – aktiviraju prema posve različitim „pravilima igre“, te da se njihov modus operandi razlikuje upravo po načinu na koji oba „proizvode slike“. Te se slike zapravo proizvode (i) govorno... Svaki dramski pisac svoj tekst piše na način da bude izgovoren. Uživo. Naime, da bude pretvoren u radnju. Tako zapisani govor „automatski“ proizvodi slike. Kazalište je „mišljenje u sikama“. Zato i jest „unaprijed osuđeno“ na vizualno čitanje, čak i onda kad je to čitanje lišeno svoje najvažnije dimenzije, naime – scenskog prikazivanja. Aristotel ga je čitao upravo tako. I sve je u njemu iščitao posve točno. Od arhajskih prapočetaka, upisanih u nesumnjivo najcitiraniji i najutjecajniji književnoteorijski spis svih vremena – govorimo, dakako, o Aristotelovoj Poetici – mitski se filozofski kvalifikativ ὄψις/psis nesumnjivo dokazao/pokazao jednim od„najoperativnijih“ označitelja uopće. Ne samo u oblasti teatrologije, jedne od relevantnih humanističkih znanosti, već i u sveukupnoj književnoj znanosti „kao takvoj“. Otkud baš taj? U starogrčkoj govornoj praksi kvalifikativ opsis po svoj je prilici determinirao/ označavao gotovo sve što je bilo dostupno ili ponuđeno najizravnijemu i najneposrednijemu čovjekovu pogledu. Sve što se percipiralo vizualnim kontaktom i/ili prostim okom. Sve što jest bilo vidljivo. Još otad, pa do danas, gotovo dvadesetipet dugih vjekova – svi etimološki rječnici ovoga svijeta permanentno podsjećaju na to kako se općeprihvaćeni internacionalizam optika zapravo izvodi od stargrčkoga pridjeva όπτιχό, što znači – vidljivo(st). Aristotelov kvalifikativ opsis izdanak je istoga korijena te mu je, s pravom, dodijeljen (i) status važnoga/ključnoga markera, ne samo (izvor: IO DHK)
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=