129 Jelena LUŽINA KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST proporcionalan u korist gledatelja. Dakle, posve je jasno da su antički Grci kazališne predstave pratili s velikim zanimanjem. I da su na njih uvijek reagirali kao„kompaktna većina“, rekao bi Krležin Kristofor Kolumbo. Ako su legendarni helenski theatroni mogli primati tisuće gledatelja, možemo li pretpostaviti koliko je među njima bilo onih koji su znali čitati i pisati? Većina? Ili, možda, neka elitna manjina, sviknuta vještini čitanja dugih monologa i korskih pjesama? Ako da, ta je manjina, najvjerojatnije, morala biti vrlo-vrlo mala. Pače, teatrolozi i povjesničari kazališta obično zaključuju kako su rukopisi helenskih dramskih tekstova uglavnom „kružili“ unutar relativno uskog čitateljskog kruga onodobnih pisaca/znalaca, koji su ih selektirali za izvođenje: naime, autori su se natjecali za njihova uprizorenja, demokratski, na javnim natječajima. Naslove koji su ušli u konačni odabir pripremali su i izvodili profesionalaci: glumci, redatelji, koristi, operativci raznih sorti. Sve je plaćala država, naime polis: ne samo ljudstvo, već i cjelokupni kazališni mehanizam. Gradila je kazališta, tehnički je opremala predstave, na državnoj je plaći bio cjelokupan ljudski pogon svih kazališta: glumci, redatelji, glazbenici i plesači, tehničko osoblje, svi! Naravno, plaćeni su bili i autori koji su pisali dramske tekstove. Ali ne unaprijed, već naknadno, nakon što bi pobijedili na natječajima, raspisivanima ciklički, svake godine. Helenski dramatičari bili su hiperproduktivni, poglavito oni najuspješniji. Eshil je, prema nekim istraživanjima, napisao čak devedesetak tragedija. Sačuvano ih je samo sedam. Najviše tragedija ostavio je Euripid, čak osamnaest integralnih, ali su i to samo „okrajci“ njegova velikog opusa. Koji se znakovito, gotovo profetski, zatvara posthumnom mu dramom Bakhe, jednom od najvažnijih dramskih/kazališnih partitura svih vremena. Bakhe se u kazalištima igraju razmjerno često, s razlogom. Njihova je aktualnost zapravo vječna, ali su im uspješne i „pamtljive“ inscenacije relativno rijetke. U svojoj višedesetljetnoj gledateljskoj praksi takvih sam vidjela manje nego što bih mogla izbrojiti na prste. Ukleta dramska partitura! Teksturu Eshilovih Bakhi – ono što se ponekad kolokvijalno naziva „sadržajem na papiru“ – znam gotovo naizust. Godinama sam je raspravljala i sa studentima: korak po korak, iz jedne u drugu dramsku situaciju, a svaka mu je, Euripidu, drastičnija od prethodne. Bakhe su iznimno akcelerantan i iznimno„kompliciran“ tekst, paklena konstrukcija. Svejedno, famozni „učinak tragičkog umijeća“, kako ga definira Aristotel (misleći pritom na katarzu), uvijek je bio/ostao samo „narativan“ i „eksplikativan“. Mogao se, dakako, identificirati i eksplicirati, čak i komentirati do u beskraj, ali „bez predstava na javnim natjecanjima i glumaca“ (Aristotel, isto) – naprosto se nije mogao dogoditi uživo. Naime, doživjeti, izravno i neposredno, ne samo u „duši“ i „srcu“ glumaca
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=