144 KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST Žarko PAIĆ duhovno-materijalno blago čovječanstva, a knjižnica je za njega idealno zrcalo harmonije u svemiru. No, kao što je poznato, u njegovim Sabranim djelima susrećemo se s Prolozima i Proslovima koji nekoć napisanome tekstu podaruju novo značenje u prohujalome vremenu. Tako je i u ovome slučaju„Prolog“ datiran u 1963. godinu. Razlog pisanja naknadnoga „Prologa“ jest u tome što sam kaže kako prije trideset godina nije bio svjestan da se Platona ne može usporediti s„nepokretnim muzejskim izlošcima“, te kako jednako tako, čitajući Schopenhauera i Eriugenu, nije dospio do uvida kako su platonske forme zapravo „žive, djelotvorne i organske. Gibanje, zauzimanje različitih mjesta u različitim trenucima, nezamislivo je bez vremena: jednako je i s mirovanjem, zauzimanjem jednog te istog prostora u različitim dijelovima vremena. Kako da ne osjetim da je vječnost, za kojom čeznu i žude toliki pjesnici, sjajni izum koji nas, barem kratkotrajno, oslobađa nepodnošljivog pritiska slijeda vremena?“ ( Jorge Luis Borges,„Povijest vječnosti“, u: Sabrana djela 1923-1982. GHZ, Zagreb, 1985., str. 65. Sa španjolskoga prevela Mirjana Polić-Bobić.) Već na prvoj stranici ove Borgesove „rasprave“, ako je tako možemo osloviti jer je ujedno posrijedi filozofijski i književni način pisanja i obrazloženja problema, uočavamo kako je između Plotinovih Eneada i platonskih formi nešto u najmanju ruku začudno, ako ne i apsurdno kad je riječ o odnosu vječnosti i vremena. Borges pristupa, dakle, ovome poblemu tako što pojam „povijesti“ kao sinonima za protijek vremena pridružuje upravo onome što je suprotno svakoj konačnosti i smrtnosti. Vječnost ima „svoju“ povijest, ali povijest je uvijek ono univerzalno u smislu platonske ideje i ono partikularno što se odnosi na, primjerice, povijest književnosti i, još partikularnije, povijest španjolske književnosti. Ono što Borges lucidno uvodi u svoju „pripovjednu raspravu“ s mitopoetskim značenjem jest obrat u biti smjera vremena. Naime, kao što je to već pokazao na sličan način u pripovijesti-paraboli Besmrtnik iz 1948. godine, o čemu sam pisao u kontekstu svoje filozofijske rasprave o Lyotardu i posthumanizmu i transhumanizmu (vidi: Žarko Paić, Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011., str. 13-63), vrijeme ne teče ireverzibilno iz prošlosti spram budućnosti, već posve suprotno – iz budućnosti spram prošlosti. Za to Borges nalazi potkrepu u jednome stihu velikoga španjolskoga pjesnika i filozofa Miguela de Unamuna: Nocturno el río de las horas fluye Desde su manantial que es el mañana Eterno...
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=