196 KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST Matija ŠTAHAN razmišljanja, jer mi već, bili toga svjesni ili ne, u određenoj mjeri razmišljamo mitski – nego ću jednostavno pozvati na prepoznavanje te činjenice; željeli mi to ili ne, svijet još uvijek uvelike poimamo u mitskim kategorijama. Kad bismo to dublje osvijestili, možda bismo se mogli i intelektualno preporoditi – ali ne evocirajući mitove koji su očigledno irelevantni za sadašnjicu, poput onoga po kojemu je život nastao iz božanskog kaprica, na pladnju koji balansira na divovskim kornjačama, ili onoga jednako besmislenog, da je život tobože nastao evolucijom. Premda se između ove dvije postavke prostire najširi zamislivi jaz, jer prva dolazi iz arhajskog, predznanstvenog vremena i predstavlja – posve je očito – primitivni mit, ova druga u osnovi je ista: kao ni mit o svijetu na velikoj kornjači, tako ni ovaj prosvjetiteljsko-racionalistički, darvinistički kriptomit ništa ne objašnjava. Nijedna od ovih teza, naime, ne odgovara na pitanje kako je život nastao nego ga smješta u kontekst nečega što je već trebalo biti stvoreno, a u oba ga slučaja kreira entitet koji se percipira božanskim, pa bio taj entitet i tako antiklimaktično prozaičan za jedno božanstvo kao što je to koncept evolucije. S druge strane nastajanju iz nečega nalazi se nastajanje ni iz čega, kao da se svemir mogao samokreirati ex nihilo, pri čemu onda svemir u modernoj znanosti postaje nesvjesnom zamjenom za božanstvo. Najkvalitetnije izvedenice iz mita, recimo kršćanstvo, tome su doskočile idejama koje predstavljaju distinkciju onoga nedokučivog što prebiva u srcu mitskog od onoga dokučivog što se nalazi na njegovoj periferiji, a podložno je zemnim zakonima: život tako nastaje misterioznom Božjom intervencijom, a evolucijskim se prilagodbama dalje razvija. U poganstvu, ljudsko i božansko previše su isprepleteni; u kršćanstvu su razdvojeni kako u etičkom (čovjek nije gospodar dobra i zla, Bog jest), tako i u ontološkom smislu (Bog nije nastao nego jednostavno jest). Riječ je o sintezi izvanvremenskog bivanja i stvaranja, čije fragmente pretkršćanski poganski mitovi i postkršćanski poganski mitovi pogrešno uzimaju za cjelinu. Za vjernike, kršćanstvo je mit koji je istinit; ali za nevjernike, ono bi trebalo biti nacrtom kako odvojiti spoznatljivo od nespoznatljivog i zatim prema onome spoznatljivom trajno naslućivati nespoznatljivo. Umjesto od neuspjelog pokušaja bijega od mitskog, zbog čega se novi mitovi javljaju u primitivnim oblicima koje naša umorna civilizacija, ironično, ne prepoznaje kao mitove, dotičnoj civilizaciji možda ne bi škodilo hotimično uroniti u mitsko; dakako, u onu domenu mitskoga koja ne može biti osporena dosezima mitskih fragmenata poput prirodnih znanosti, filozofije i religije, u ono najbolje od mitskoga. Mitsko je ionako sveprisutno; umjesto da ga umanjujemo i koristimo pogrešno, iskoristimo njegove potencijale, ne kako bismo se vratili u predmoderno, nego kako bismo nadilazeći fragmentarnost i samopriznatu nesveobuhvatnost postmodernog, zašli u svojevrsno nadmoderno stanje. Prednost toga ponajprije je svijest o vlastitim grani-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=