87 Dražen KATUNARIĆ KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST Kontekst ovomu eseju o velikome ruskom piscu daje ruska agresija na Ukrajinu i trenutak kad su na Sveučilištu u Milanu otkazana predavanja profesora Paola Norija o Dostojevskom, postavši predmetom cancel kulture; jednako tako, u glavnome gradu renesansne kulture Firenci, u kojemu je Dostojevski boravio u dva navrata, pozivano je u više navrata na rušenje njegova spomenika, što se motivacijski donekle slaže s izjavom Henrija Kissingera, koju je dao mjesečniku Atlantic: „Da biste razumjeli Putina, morate čitati Dostojevskog“. To me ponukalo na to da pokušam pročistiti početne pojmove koji se tiču odnosa Dostojevskog pisca i Dostojevskog filozofa, odnosno ideologa. Kad bi se u naoskudnijim crtama skicirala evolucija i intelektualna formacija Dostojevskoga – koja je uglavnom književna – prvo što pada u oči je prevaga filozofsko-religijskih motiva u njegovim romanima i niska razina odgovarajućeg obrazovanja. Tako se odmah suočavamo s s paradoksom: kako je pisac bez potpore znanja mogao „izmisliti“ tako gust i složen metafizički sadržaj da ga mnogi smatraju piscem filozofom, čak i utjelovljenjem ruske ideje? Dostojevski nikad nije dublje proučavao filozofiju. On je sigurno poznavao književne klasike (Homer, Shakespeare, Balzac, Schiller itd.) prije nego što je prigrlio društvene teorije svoga vremena, osobito utopijski Proudhonov socijalizam te proto-komunističko uređenje fourierističkih falansterija, u trenutku kad je bio pod jakim utjecajem tadašnjih militantnih i revolucionarnih grupa. Drugim riječima, ruski pisac nije se ozbiljno bavio svijetom ideja, ali ih je upijao iz duha vremena. Pojmove kojima se bavi filozofija zamijenio je književnim sudbinama. U svojoj zrelosti nastavio je polemizirati s vlastitim idealima iz mladosti, predstavnicima socijalističkog materijalizma i do smrti ostao vjeran filozofiji panslavenstva na čelu s majčicom Rusijom, načelima autokracije i pravoslavlja, klerikalno parohijalnim krugovima, što ima i aktualne implikacije jer su filozofi poput Ivana Aleksandroviča Iljina ili ideolozi poput Aleksandra Dugina utjecali na putinovski svjetonazor, koji ih citira, a mahom su bili veliki ljubitelji Dostojevskog kao uostalom i sam Putin. Školovanje Dostojevskoga kao univerzalnog pisca povijesno je povezano s približavanjem i otvaranjem Rusije prema Europi – rezultat pothvata Petra Velikoga koji je prvi probio „prozor u Europu“. Šok iznenadnog prihvaćanja zapadnjačkih ideja, kako bi se nadoknadilo stoljetno kašnjenje, stvorilo je zbrku u ruskoj samosvijesti. Otkriće izvornosti njezina nacionalnog bića proizlazi iz izravnoga utjecaja njemačke romantične filozofije o čemu je posebno pisao Aleksandar Koyré. Rusija je u to vrijeme bila golemo poprište gdje se žestoko sukobljavaju različite i antipodne filozofske, religijske i političke ideologije, slavenofilsko-zapadnjačke, pravoslavno-ateističke, idealističko-materijalističke, so-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=