130 KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST Jelena LUŽINA koji su ga morali pokazati, već i u „srcu „ i „duši“ onih empatičara koji su ih gledali. Prolazeći kroz vlastitu katarzu. * Poigrajmo se, načas, retoričkim pitanjem koje ćemo adresirati u peto stoljeće prije naše ere, naime u vijek „rođenja tragedije iz duha glazbe“, kako veli Nietzsche u glasovitom eseju identičnog naslova (Nietzsche, 1997: 23-160). Koliko je – u tom petom stoljeću prije naše ere – koliko je, uopće, moglo biti zainteresiranih čitatelja koji bi, umjesto da gledaju žive izvedbe, svjesno optirali za usamljeničko čitanje tragedijskih i komedijskih partitura u heksametrima, recimo kod kuće, uz uljanicu? I je li takozvani „masovni pristup“ takvim partiturama uopće bio moguć, čak i u tehničkom smislu? Kako se, uopće, dolazilo do njihovih izvornih/pojedinačnih primjeraka, rukom pisanih, razumije se? Jesu li takvi prijepisi uvijek bili dovoljno „čitljivi“ i za takozvane obične recipijente? Usput rečeno: tragedijski antički tekstovi prilično su „neobični“ („teški/nespretni za čitanje“) ne samo takozvanim „običnim čitateljima“ našega doba, nego i onima koji su teatarski educirani, bar minimalno. Iz osobnog pedagoškog iskustva znam da su im – u početku – „neobični“ čak i oni najpoznatiji primjeri, hitovi poput Antigone ili Edipa. Na njih se „teško“ navikavaju čak i studenti kazališnih akademija – budući glumci, redatelji, dramaturzi... Svima im treba poprilično vremena i takozvane stručne/pedagoške asistencije, e da bi se nekako „udomaćili“ u pustim strofama i antistrofama, u strukturama dugačkih monologa i dinamici dvosmislenih dijaloga antičkih korova, u heksametarskim „tempima“ na koja nisu navikli. Da bi se arhaičnim dramaturškim modelom uopće moglo ovladati, ne samo tehnički, treba i znanja, i strpljena, i iskustva, i strasti! Ali i solidne obaviještenosti o povijesti, mitologiji, filozofiji... Aristotel, međutim, izrijekom veli da „učinak tragičkog umijeća postoji i bez predstava na javnim natjecanjima i glumaca...“ (Aristotel, isto). Implicirajući, time, kako se tragedija može naprosto pročitati, pa i doživjeti pojedinačno/individualno, u kontemplativnoj tišini vlastite sobe, uz vlastitu uljanicu. Bez živog prisustva onih petnaestak/dvadesetak tisuća znatiželjnih gledatelja, naguranih u Dionizov atenski theatron. Kad je ta Aristitelova teza (ili, možda, zabluda?) zapravo plasirana? Davno, u četvrtom stoljeću stare ere, 330. godine prije Krista, u njegovu kanonskom spisu O pjesničkom umijeću, uobičajeno ga zovemo Poetika. Tko su bili njegovi prvi čitatelji? Najprije njegovi izravni učenici, peripatetičari. A oni drugi, oni izvan njegova najužeg i svakodnevnog kruga? Koliko se takvih hipotetičkih čitatelja uopće moglo naći davne 330. godine prije naše ere, kad je spis bio napisan? Zar se neposredna kaza-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=