82 KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST Ljubica JOSIĆ drami Marija i mornar Vesne Parun, nastojeći pokazati kako, na tragu misli Alberta Camusa o tome kako pobuna uvjetuje roman,2 nema ni drame bez pobune. U drami Marija i mornar riječ je o ženskoj pobuni, konkretiziranoj u mediteranskom arhetipskom prostoru, okruženom mitskim i tradicijskim predodžbama ‒ pobuni dramskoga subjekta izloženoga tjeskobnim erozijama realiteta primorskoga poprišta odlazaka i dolazaka, odvajanja i sjedinjenja, iskovanoj u propitivanju individualizma (traganje za identitetom, osobna sloboda, odgovornost prema vlastitoj egzistenciji i smislu života). U središtu umjetničke obradbe patnja je ženskoga pojedinca i pravo na othrvavanje toj patnji, dijelom društveno proizvedenoj, u najširem smislu tradicijski determiniranoj, gdje Vesna Parun među ostalim postavlja pitanje o (ne)mogućnosti realizacije„nametnute“ egzistencije, pa u konačnici, nadrastanjem u jednu ruku općeprihvaćene ravnodušnosti koja je natkrila nebrojena trpljenja, borbe i krivnje, upućuje na to da se tek u slobodi individualnoga izbora ima pravo ostvariti vlastita sudbina. Drama Marija i mornar dramski je prvijenac Vesne Parun nastao sredinom 1950ih, tematsko-problemski oslonjen na antologijsku pjesničku knjigu Crna maslina, u kojoj su djelomice zamjetni egzistencijalistički impulsi krugovaške poetike. U kritici je među prvima egzistencijalističku prožetost dramskoga teksta Marija i mornar ili, kako ju je Parun obilježila,„scenske balade“, u osam slika s prologom, naglasila Dunja Detoni-Dujmić (2008.),3 utvrđujući kako je glavna dramska protagonistica unutarnje preobražen subjekt upravo pobunom protiv stoljetnoga ženskoga trpljenja, što je izvedeno doduše„statično i uz podosta verbalizma“. Na tome tragu, nadodala bih kako se egzistencijalizam francuske tradicije može među ostalim naslutiti u središnjemu mjestu drame koje je dano refleksijama dramske protagonistice o apsolutnom slobodnom odlučivanju o vlastitoj sudbini kovanom u tjeskobnoj atmosferi društvenih konvencija, potom i u odnosu prema drugome; pitanju individualne slobode i njezina definiranja spram drugoga, kao i na dubinsku nemogućnost razumijevanja drugoga. Drama Marija i mornar može se možda sagledati kao tekst donekle blizak Sartreovu književnomu egzistencijalističkom projektu; iako se ne može kategorizirati kao „drama ideje“ kakve su primjerice Sartreove Muhe (Les Mouches), Iza zatvorenih vrata (Huis clos) te Bludnica dostojna poštovanja (La putaine respectueuse) iz 1940-ih, u Mariji i mornaru Vesne Parun razabire se također usmjerenost na otežalu komunikaciju, zaključno dovedenu do spoznaje o jalovosti komunikacijskoga čina, tj. o komunikacijskoj razmjeni koja potvrđuje međusobno neprepoznavanje 2 A. Camus, Dnevnici s putovanja. Gornja Jelenska: Ceres, 2006., str. 27. 3 D. Detoni-Dujmić, Marija i mornar. U: Leksikon hrvatske književnosti: djela. Zagreb: Školska knjiga, 2008., str. 441.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=