42 POEZIJA, PROZA, ZAPISI Stjepan ŠEŠELJ – Ovo je strogo povjerljivo!... Mikula kao da upravo tada osjeti u blizini uho svoga unuka. Jer, ako ikoga osim mora dobro zna, dobro kao i sebe samoga, onda je to njegov unuk Nikica. A o tomu i svi koji ih poznaju vele: „jednak jedan drugomu“,„slika i prilika“ – ili opet – „samo ih godine razlikuju!“ – Ala vanka!... Čini svoj posa!... Strila nebeska!... Nikica pokorno prihvati didovu zapovijed, prođe kroz kormilarnicu, a onda hitro priđe s vanjske strane do okrugla prozorčića, oprezno povirujući. Tamo Zapovjednik tumači nešto didu Mikuli. Prst mu putuje po zemljovidu. Nikica napne uši, ali jedva da dopru do njega neke razlomljene riječi. – Plan se... mijenja... barba... Plovit ćete... punti Sućurja... a onda... vanjske strane Hvara... Visu... prema Visu... – To ti je bolje, moj druškane!... Hvarskim kanalom je deboto deset milja dalje... – Dvi ure puta dalje! – izletje Nikici izvana, glasno. Did ga ugleda kroz okno, zaprijeti mu rukom. – Dat ću ti prdeljusku, mulac jedan, da bi mulac! – Pa, oli san falija?!... Deset milja, to je... – Muči!... Koliko san ti puta reka, kad stariji govore, dica muče! Nikica, nezadovoljan, krene prema bačvi s naftom. I dok nalijeva vjedro naftom i sluša sve što Zapovjednik govori didu u kormilarnici, nije ga više toliko briga, kao kad je kradomice slušao njihov povjerljiv razgovor. – ... danas su se Nijemci iskrcali na Brač... – Na Brač?! – Da. Sve su talijansko povukli! S ovim će bit' puno teže!... Njemački borbeni brodovi primijećeni su i u Bračkim vratima i Hvarskom kanalu... – Onda smo u trapuli!... Kako ću se probit? – Morate se probit!... Ljude, i zdrave i ranjene, moramo spasit! A to znači: prebacit sve na Vis! S Biokova, još bliže, dopiru fijuci eksplozije. Zapovjednik zastane, ušuti na tren. A did Mikula u tom istom trenu pomisli: Samo da Nikicu nisam poveo sobom! E, da san ja zna to za Nijemce, sve bi bilo drukčije... a ovako, što ću s diteton... – Zaštitnica ne će izdržat dulje od sata. Čim se svi ukrcaju, isplovite! – Dobro... sve je dobro... samo ti Nijemci?!... Strila nebeska! – govori stari Mikula sa Zapovjednikom, a pogled mu prikovan samo za njegova unuka Nikicu. – E, onda, dobro more, barba! – E... odgovorit ću vam akobogda s Visa!... Zbogom! – Zdravo! Zapovjednik izađe iz kormilarnice, pa iz bracere iskoči na mul.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=