74 KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST Damir BARBARIĆ nja te u tu svrhu u slobodnoj samostalnosti objektivni hod razvitka prekida svojim vlastitim opažanjem ili refleksijom, subjektivno ga osvjetljuje i mijenja te time čini da njime ne upravlja sama stvar nego njome ispunjeno subjektivno oduševljenje“.20 Pjesnički entuzijazam, to čudesno mjesto susreta ljudi i bogova, pokazuje se dakle kao strahoviti sraz i prijepor, kao strahovita borba s onim beskrajno otvorenim vremena koje bez prestanka otječe i nestaje, u kojoj borbi se pjesniku može posrećiti da začne, zasnuje i izgradi pjesmu kao u sebi zaokruženu cjelinu„koja svoje vrijeme i svoju poletnu silu ima u samoj sebi te je time odvojena od cjeline jezika odnosno govora, u samoj sebi potpuno zatvorena“21. Upravo je Hegel kao malo tko drugi do jasnog pojma i izraza doveo taj unutarnji prijepor i sukob granice i mjere s otvorenom beskonačnošću vremena u koju po nužnosti dospijeva svaki doista zaneseni pjesnik: Time ovdje imamo dvije različite, pače suprotstavljene strane: ushićujuću moć sadržaja i subjektivnu poetsku slobodu, koja izbija u borbi s predmetom koji njome hoće ovladati. Poriv te suprotnosti je prije svega ono što čini nužnim polet i smjelost jezika i slika, prividnu nepravilnost unutarnje gradnje i tijeka, skretanja, prekide, nagle prijelaze itd. te umijećem čuva unutarnju poetsku veličinu pjesnika, u kojoj on ostaje sposobnim u umjetničkom dovršenju riješiti tu podvojenost i proizvesti cjelinu koja je u samoj sebi ispunjena jedinstvenošću, koja ga kao njegovo djelo uzdiže nad veličinu njegova predmeta.22 To znači da pjesnik mora moći i znati dovesti entuzijazam u mjeru, ovladati njime, tako reći ublažiti i prigušiti silinu njegova zamaha. Tek time on svojoj uobrazilji dopušta doista se zadubiti u stvar koju prikazuje, očuvati je i pokazati u mirnom zadovoljstvu i mirujućoj slici. Ne učini li to, ostat će izvan sebe te će mu se zanos „potencirati do nekog neodređenog entuzijazma koji se bori s tim da ono za svijest neizrecivo dovede do opažaja i zora. U toj neodređenosti subjektivna unutrašnjost svoj nedostižni predmet ne može predočiti u smirenoj ljepoti i u umjetničkom djelu uživati svoj vlastiti izraz. Umjesto mirujuće slike fantazija u tom slučaju vanjske pojave koje dohvaća stavlja zajedno otrgnute jedne od drugih te se, jer u unutrašnjosti ne dospijeva ni do kakve čvrste raščlambe, i u onom izvanjskom služi samo proizvoljno isprekidanim ritmom“.23 Takav usiljeni, samo glumljeni entuzijazam nije drugo 20 Hegel, Ästhetik III, TWA 15, 454 i d. 21 Schelling, Philosophie der Kunst, u: Sämmtliche Werke, hrsg. von K.F.A. Schelling I. Abtheilung, Band 5 (dalje se navodi kao SW I/5), 637. 22 Hegel, Ästhetik III, TWA 15, 454 i d. 23 Isto, 453.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=