55 Daniel RADOČAJ POEZIJA, PROZA, ZAPISI nazire u presliku tog istog načina odgoja, kod mog starog. Izbjegao je djed mnoge metke što su mu zujali oko glave na ratištu da bi ga, naposljetku, jedne večeri, kao relativno mladog čovjeka s troje malodobne djece, izdalo vlastito srce. Usprkos dobrom obiteljskom primjeru,„djedov kodeks pravila ponašanja“, iako prisutan teorijom raznoraznih pokušaja, moj stari nije uspijevao ili jednostavno nije znao u praksi primijeniti na meni. Znam, ta ga činjenica nimalo ne čini boljom ili lošijom osobom. Ipak, ruku na srce, nisu svi muškarci sposobni biti očevima. Bilo mi je desetak godina kad je stari primio prva tri sakramenta, jedne ljetne večeri u međugorskoj crkvi sv. Jakova. Kako se ondje, tvrde, Djevica Marija prvi put ukazala šestorici mladih župljana, 24. lipnja 1981. na Podbrdu, današnji„vjerski turizam“ bio je još uvijek nezamisliv. Stari vuče korijene iz tipične „partijske obitelji“ koja se, poput mnogih sličnih, „oslanjala“ na veličinu lika i djela pokojnoga djeda, kako emotivno tako i naslijeđenom vojnom mirovinom, sve do raspada bivše Jugoslavije. S vremenom, stari se priklonio vjerskim„navikama“ svoje supruge, moje majke, do te mjere da je, iako se to, dakako, nije od njega tražilo, na neki način želio nadoknaditi „zaostatke“ svečanim obredom u Svetištu Kraljice mira koje drže, nakon francuskog Lourdesa, najvećim europskim svetištem, odnosno nama„najbližem mjestu“ Blaženoj Gospi, a time samome Isusu Kristu. S toga dalekog putovanja danas pamtim jedino kumov beskrajan vinograd iz kojega smo besramno tamanili slatko nešpricano bijelo grožđe i religiju kao svojevrstan tabu u tadašnjoj Socijalističkoj Federativnoj Republici. Vratimo se mi priči o starom. Moj stari je običan otac. Ne zna mađioničarske trikove niti igrati šah. Ostavlja za sobom neurednu kupaonicu, ponekad odjene neispeglane hlače. Često ne stavi ruku pred usta dok zijeva, zna zaspati pred televizorom. Predvidljivo voli nogomet, nikada ga nisam vidio da vozi bicikl. Od zadnjeg sudara koji je, srećom, prošao samo s materijalnom štetom, ne vozi ni automobil. Ima tome dvadesetak godina. A i nije mu prijeko potreban. Nije mnogima, al’ dobro... Kažu, muška su djeca privrženija majkama, ženska očevima. Moj slučaj također potvrđuje „pravilo“. Svejedno, i da je drugačije, ja svome ocu nikada ne bih „progledavao kroz prste“ na osnovi krvne veze. Ne bih nikome. Naročito ne ako je riječ o neprimjerenim stavovima. Na primjer, nepotrebna svađa između mog starog i susjeda, oko nepokupljenih psećih kakica, nije moja svađa – neću se uplitati! Sposoban sam prihvatiti svoju pogrešku, jednako tako tuđu, očevu. Uostalom, ili će stari morati pokupiti kakice susjedova psa koje mu smetaju ili će bezobziran susjed sam slučajno ugaziti. Ista stvar kad je riječ o Bogu. Odgajan u duhu vjere, s Biblijom uvijek nadohvat ruci, koja i dan-danas zauzima ravnopravno mjesto među drugim knjigama, nekako mi se sve više čini, pojedinci su„zapeli“ na Starom zavjetu gnjevnoga Boga dok je potezao sablju prema grešnom, raskalašenom narodu ne bi li ga, u konačnici, potpuno
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=