47 Diana ROSANDIĆ POEZIJA, PROZA, ZAPISI Kolači su ispečeni. Nalikuju srušenim zvonicima. Majke ne mogu kušati to tamno tkanje koje mrvi se u ustima. Čekaju onaj poljubac, glas i smijeh, koji nekoć je poput slatke pjesme pozivao na igru. Rastu maslačci. Trebalo bi ponovno djecu naučiti da ih beru, otpuhuju u sretne snove. Tiho je u dvorištu. Vjetar čini svoje. Češlja krošnje nepočešljane. Ogledavanje Vrisak je umrtvljen, ali u rani još sjaji; jučer njegov, danas njen, sutra njihov u pologu od dosanjane borbe. O, kako tiho odlazi kad ne zvekeće oružjem. Podareni ožiljkom koji neće zarasti. Kamen kao jastuk ili grob, s jastučnicom od prozirnog ušća. Postelja u igri čitkog zaborava, u crnini, to noć je iznad poljane, ogledava se u zvijezdama dok listovi se paraju.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=