134 KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST Jelena LUŽINA I zaključujem... Stjecajem najobjektivnijih okolnosti, Aristotel, nažalost, nikad nije vidio ni jednu jedinu „živu“ kazališnu izvedbu. U njegovo vrijeme scenskih izvođenja više nije bilo. Budući da se njihov vizualni dio – ὄψις/opsis – nije mogao rekonstruirati spekulativno, autor Poetike posve ga je logično komentirao najnebitnijim elementom tragedije, najmanje svojstvenim pjesničkom umijeću (Aristotel, isto, 19). Kome je taj pusti ὄψις/opsis navodno bio„najnebitniji“ i„najmanje svojstven pjesničkom umijeću“? Zasigurno ne onima koji su uživo slijedili tragedijske izvedbe, empatično sudjelujući u nevoljama njihovih protagonista i antagonista! Njima, tim gledateljima koji su se brojili u tisućama, vizualni element tragedije – njezino scensko prikazivanje – nedvojbeno je bio najvažniji, najsilniji i najemotivniji, u svakom pogledu. Razumije se, Aristotel je toga bio svjestan, još kako. Ali je istovremeno bio svjestan kako taj vizualni element tragedije nikad nije vidio uživo, osobno, na licu mjesta, u stvarnom kontekstu, okružen živim ljudima koji su ga slijedili u realnom vremenu. Logično je, onda, nagađati kako – možda – i nije imao pravih argumenata za njegovo ozbiljno komentiranje. Metodologija platonovske„pećinske“ metafore o sjenama sjena nije „korespondirala“ s Aristotelovim „verističkim“ filozofskim sustavom. Premda Platonov učenik, Aristotel u tom pogledu nije slijedio mentora, pače. Kako ono: „Drag mi je Platon, ali mi je draga i istina“. * Ovaj esej pokušava ukazati na to kako se dva književna modela – ep i drama (tragedija) – aktiviraju prema posve različitim „pravilima igre“, te da se njihov modus operandi razlikuje upravo po načinu na koji oba„proizvode slike“. Te se slike zapravo proizvode (i) govorno. To smo naučili još od Ferdinanda de Saussurea. Linearni i arbitrani govor epa svoje slike „proizvodi“ na posredan/deskriptivan način. Naime, opisuje ih; recipijenti ih slušaju i imaginiraju, ali, unatoč imaginaciji, slike ostaju „statične“. Naime, deskriptivne i imaginarne. Polisemični govor drame/tragedije „proizvodnju“ vlasitih slika motivira i pokreće zahvaljujući takozvanoj metalingvističkoj funkciji, koja mu je imanentna. Čak i kad je „samo“ zapisan (kao „sadržaj na papiru“), taj govor uistinu implicira djelovanje, radnju, akciju. Čak i onda kad ga„samo“ čitamo – uz uljanicu, kao Aristotel – dramski govor percipiramo kao radnju, govornu radnju. Jer je dinamičan, ne samo kad je formatiran u heksametrima, već uvijek. Jer je aktivan i djelatan„po sebi“. Zato i može „proizvoditi slike“. I to „žive slike“. Svaki dramski pisac svoj tekst piše na način da bude izgovoren. Uživo. Naime, da bude pretvoren u radnju. Tako zapisani govor „automatski“ proizvodi slike. Kazalište je „mišljenje u sikama“. Zato i jest „unaprijed osuđeno“ na vizualno čitanje,
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=