36 POEZIJA, PROZA, ZAPISI Božica ZOKO sažetak njegova izlaganja. Kao da nije trpio da mu više o njemu govore i da on odlučuje o našim sudbinama. U toj iznenadnoj raspravi i za studente i za predavača držala sam se po strani kao i većina drugih. Prvi put sam to čula i, ako ćemo pravo, čak i Novi zavjet potvrđuje tu logiku prispodobom o talentima ako ničim drugim. Opet, sve da i jest tako, onda bi trebalo naplaćivati da netko vidi tog anđela. Poput ulaznice u galeriju ili muzej, samo što je ovdje riječ o živoj umjetnini. Plaćati lukno ili, u ovom slučaju, televizijsku pretplatu – samo da je vidiš, nju i njene roditelje, upamtiš im imena... Umjesto slika i sličica plastičnih gospi ili ponekad bolno loše naslikanih svetaca, dijeliti njene sličice. O kako bi to krijepilo! Ona sama jest milodar. A staračke domove i vrtiće bi trebalo graditi skupa. Ne treba sumnjati, tete bi se snašle u tom novom planu i programu između baka i djedova i djece. U Hrvatskoj je neko vrijeme opstojalo ministarstvo koje je u svom predugom nazivu imalo završnicu... i međugeneracijske solidarnosti. Pa makar se tako birokratskim jezikom otuđeno zvalo, u osnovi je to dobra ideja. Ali dosad nije zaživjela. Ni u nazivu – u kojem nije loše to da naraštaj naraštaju ipak prenese – daruje – malo soli. U glavi. Makar bio sam-samcat, možeš to činiti. Čitate živi dokaz. Rađalo se i umiralo u vlastitom domu, u svojoj kući. Ili u polju. Može tko god hoće govoriti o civilizacijskim dosezima i prednostima današnjeg rađanja i umiranja – današnje njege, skrbi i brige – ali u svim tim ustanovama iskorjenjuje se osoban pristup. Čak je i jedna liječnica to potvrdila u povodu migrene; u prvom razgovoru s bolesnikom već znaš sve, kao i naše kolege liječnici prije dvjesto godina, reče liječnica i još nadoda – sva ta aparatura služi tome da se POTVRDI liječničko mišljenje. Arheološka istraživanja dokazuju da se i u pretpovijesti obavljahu složene operacije na glavi. Možda čak i lobotomija. Drugi je osjećaj ako te porađa babica iz tvoga mjesta, to jest ako na svijet dolaziš uz pomoć primalje koju tvoja majka već poznaje, možda od vlastitog djetinjstva, nego ako odeš u rađaonicu i ovisiš o tome kojoj ćeš smjeni ili liječničkom timu dopasti u ruke. Moderna vremena, rekao bi Charlie Chaplin. I patnje su slatke kad u kutku mirnog doma drijemaš – riječi su Tina Ujevića. Stari su Grci u svom kazalištu, u amfiteatrima, za neko ljudski nerješivo stanje u kojem stane radnja i prestane zbivanje – i stoga je svako čišćenje i pročišćenje duše, to jest katarza, onemogućeno – imali spravu koja bi se spustila na scenu odozgo i riješila stvar. Rimljani su to nazvali deus ex machina. Bog u„makini“ – ili mahana – govorili su stari „Grkljani“. Bog iz stroja iliti strojni bog. I mi danas od svojih strojeva i spravica pravimo bogove. Usput, moramo objasniti što zapravo znači – psovati. To nije slati nekoga u rodni kraj ili koristiti sexualni glagol, što bi rekao Janko Polić Kamov. To je puko prostačenje. Psovati znači na Božje mjesto postaviti – psa. Ili bilo koju drugu životinju ili predmet. Čovjeka. Rajsko se stanje ipak uvijek iznova uspostavlja u svom prvobitnom sjaju tek u razgovoru duše s Bogom. Možemo to nazvati moli-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=