71 Damir BARBARIĆ KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST ali samo na taj način da to držimo toliko samorazumljivim da nemamo ni potrebe ni volje to svaki put iznova prisvajati i iskušavati u njegovoj vlastitoj, s ničim drugim zamjenjivoj biti. Tek u takvom odmicanju od svega običnog i oslobađanju za ugođaj u kojem se to pokazuje u svojoj dubokoj neobičnosti i začudnosti, dospijeva čovjek u svetkovinu kao jedinstvenu zgodu susreta bogova i ljudi. U njoj čiste i prijemčive duše pjesnika bivaju pogođene bljeskom ili češće samo blagim odsjajem onoga božanskog sjaja i blistanja kojim muze slave i razvedruju besmrtnike. Tako pogođeni, pjesnici se u svojoj najdubljoj nutrini otvaraju za taj sjaj, skrbno ga pohranjuju i pomno osluškuju, te mu se, zaboravljajući i zanemarujući sve drugo, spremno prepuštaju, puštajući da se u njima ukorijeni i udomaći kao trajan ugođaj. Taj ugođaj, plod božanskog sjaja što ga muze šalju da bi u ushićenom entuzijazmu pjesnika bio preuzet i dalje proslijeđen, ono je što poput tajanstvenog, običnom sluhu nečujnog, ali slutnjom dokučivoga glasa prožima, vodi i određuje cjelinu svetkovine: Glas pjesnika, njegova riječ i pjesma moraju u svetom zanosu biti ugođeni. Svoj ton, mjeru i ritam dobivaju oni iz temeljnog ugođaja po kojem se uspjelo djelo pjesništva odlikuje pred svim ostalim djelima. Pod „ugođajem“ se ovdje ne misli tek snažan i naglašen osjećaj, strastvena ili bolećiva patetika, ili pak suha, nategnuta refleksivnost. Temeljni ugođaj pjesništva daje da se pjesmom zgodi i prigodi svijet, da se pokaže otvorenost i objavljenost sveukupnog bića.16 Svakome tko ima imalo dodira s djelima muza i pjesnikā, bilo da ih sam tvori ili ih samo zahvalno prima i brižno pohranjuje, ili ih pak i skrbno predaje dalje, iz najprisnijeg je iskustva poznato da svakom tom djelu uvijek prethodi nešto takvo kao prvi, tek u slutnji dohvaćen zamah i titraj temeljnog ugođaja. O biti temeljnog ugođaja pjesništva jedva da išta pouzdanije znamo. Čini se da upravo iz njegova bitnog ustroja unutarnje raščlanjenosti potječe ona odavno uobičajena, a ipak još uvijek zagonetna i teško objašnjiva razdioba pjesništva na epiku, liriku i dramu. I neovisno o toj svagda uvjetnoj diobi, taj ugođaj se u svakog pravog pjesnika pokazuje kao osebujan i neponovljiv, svojstven upravo njemu i samo njemu. Po svemu sudeći, bit temeljnog ugođaja koji se u duši pjesnika rađa iz bljeska božanskog sjaja kojim ga pogađaju muze trebalo bi tražiti u teško dokučivu iskonskom, prapočetnom zamahu i titraju, u onome dakle čemu su Grci, iako i sami tek sluteći i nagađajući, dali ime rhythmos, ime kojim se i danas služimo u pravilu ne pitajući za njegovo pravo značenje i smisao. 16 Martin Heidegger, Hölderlins Hymnen „Germanien“ und „Der Rhein“, GA 39, hrsg. von Sussane Ziegler, Frankfurt am Main, 1980., 9.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=