133 Jelena LUŽINA KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST Euripidov je zbir veći od zajedničkog zbira obojice njegovih „konkurenata“: Eshilovih sedam i sedam Sofoklofih, ukupno 14; Euripid ih je, obojicu, simbolički nadbrojio za tri ili četiri. Godine 408. p.n.e. makedonski kralj Arhelaj ponudio mu je mecenat na svome dvoru, u prijestolnici Peli; zajedno s još nekolicinom onodobnih umjetnika na glasu, Euripid se odazvao. Tamo je i umro, dvije godine kasnije. Podatak je intrigantan, ako baš hoćete i teatralan, isključivo zbog koincidencije prvog reda: naime, četrdesetak godina nakon Euripida, u Peli je tri-i-nešto godine boravio/djelovao i sam Aristotel. Na poziv kralja Filipa Makedonskog, rečeno je već, u prijestolnicu je stigao kao učitelj njegova sina Aleksandra, kasnije Velikog. Pa je (možda?) u Filipovoj dvorskoj knjižnici – jer se naprosto podrazumijeva da je nešto takvo u Peli moralo postojati! – Aristotel mogao (morao?) naletjeti i na fabulozni svezak s ukupno sedamnaest prijepisa Euripidovih tragedija. I krenuo ih čitati i „samotumačiti“, minuciozno, jednu po jednu... * Aristotel se rodio godine 384. p.n.e., tridesetak godina nakon Euripidovih Trojanki i, dakako, Bakhi. U Platonovu je Akademiju ušao kao osamnaestogodišnjak, pa u njoj ostao dvadesetak godina, sve do odlaska u Pelu. Ako mjerimo kalendarski, zaključit ćemo da je od slavnog vremena tragedijske epohe do Aristelova„doba zrelosti“ prošlo pedesetak godina. Ogroman protok vremena! Unutar kojeg je veliki vijek antičke tragedije šaptom pao, rekla bi narodna pjesma, postajući gotovo zaboravljen. Svijet se mijenjao, kulturolozi našeg doba rekli bi kako se ustvari mijenjala „struktura osjećajnosti“; grandiozni theatroni zarastali su u travu, a mnogobrojni rukopisi tragedijskih partitura povlačili se uokolo i iščezavali u mraku. Budući da nikad nije vidio (uživo, in situ) ni jednu živu kazališnu izvedbu ni jedne tragedije, čak ni komedije – jer je helenska kazališna epoha završila prije njegova vremena – Aristotel je, hipotetički, svoju kazališnu teoriju izvodio/razvijao spekulativno,„rekostruirajući“ je prema „sadržaju na papiru“ (dobro, na pergameni), ispisanom u dramskim matricama Eshila, Sofokla Euripida... Njihove izvedbene parametre – taj fatumski ὄψις/opsis – naprosto je htio i morao imaginirati. Učio je, dugo, kod Platona. Pa otud, možda, možemo prepotentno „zaključiti“ kako bi (možda) taj aristotelijanski ὄψις/opsis mogao (eventualno) biti i neka daleka asocijacija na epizodu iz sedme knjige Platonove Države: ono s pećinom i sjenkama,„slici slike“... Ispričavam se!
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=