81 Ljubica JOSIĆ, Zagreb PROMIŠLJANJE EGZISTENCIJE U DRAMI „MARIJA I MORNAR“ VESNE PARUN „Bajke su samo zato lijepe, jer zaboravljaju da se i njihov junak mijenja.“1 Ogoljeni dramski prostor udomaćuje prijepor tradicijskoga i individualnoga, života i smrti, muškoga i ženskoga principa, postaje poprištem preispitivanja zadanoga i slobodno kreiranoga, pri čemu nas, izrazom često utemeljenim na književnim reminiscencijama, Vesna Parun provodi do, u ranoj kritici, posve neočekivana ishoda egzistencijalnih dvojbi ženskoga subjekta. Tvrdeći da načelno imaju isti osnovni cilj ‒ spoznati opstojanje i njegovo vremensko-prostorno omeđenje, tj. odnos pojedinca i svijeta što ga okružuje, književnost i filozofija kao dvije duhovne djelatnosti jednoga kulturnoga kruga, ili civilizacije u cjelini, prožimaju se na više razina.„Najopćenitija znanost“ temeljena na čistoj misli s jedne strane, te jezično dohvatljiva estetska poruka koje je ono što je čini književnom različito omeđivano u pojedinim teorijskim pristupima, školama i pravcima s druge strane, supostoje otkad je oblikovano intelektualno obzorje, komplementarno udružujući snage u odčitavanju složenosti čovjekova življenja. Dakako, iz perspektive znanstvenoga sustava te umjetnosti različiti su pogledi na ono što se pritom može dosegnuti/prikazati; ipak neupitno je da je suodnos filozofije i književnosti, možda ponajbolje izražen suprotnostima proizašlima iz apstraktnoga, objektivnoga i konkretnoga, individualnoga, intrigantno pitanje bez konačna odgovora. U ovom eseju tragam za poticajima egzistencijalističkoga misaonog koncepta u poetskoj 1 V. Parun, Dramska djela. Izabrana djela, 5. Izabrala i uredila Karmen Milačić. Zagreb: Mladost, 1989., str. 16. (izvor: IO DHK)
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=