101 Dragutin LUČIĆ Luce KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST „prividno”, odnosno tako da toga zapravo „negdje ne bi bilo”8. No što kad bi se našao onaj koji bi stol, koji je zgotovio neki majstor stolarije s posve jasnim uzrokom i svrhom, bez iakakvih preinaka, prenio u jedan posve drugi i drugačiji kontekst, tako reći onemogućavajući razlikovanje Lebenswelta i Kunstwelta? Što kad bi mu palo na pamet da, recimo, izloži ogledalo?! Uostalom, neke stvari se i ne mogu vidjeti bez ogledala, bez ogledala, opominje A. C. Danto, nije moguće vidjeti ni sebe samoga. Ne bi li se Platon našao pred jednim paralelnim svijetom, odnosno, protu-svijetom? Jer je Žunec izvršio konverziju iz jedne u jednu drugu „jezičnu igru” (Sprachspiel – Wittgenstein) ili, modernim žargonom govoreći, iz jednog u drugi medij, a kao što se već neko vrijeme gotovo podrazumijeva – medij je već sam po sebi poruka (M. MacLuhan), štoviše interpelacija. Pitanje je bi li taj Žunecov „stol”, Platon, svjestan opasnosti koju on prospektivno donosi, sukladno svome spekulativnom poimanju ideje stola, vratio njegovoj svrsi (iz oporabe natrag u uporabu!), u njegovu pravu morphe, a „rapsoda”, jer se ogriješio o svrhu „stola”, a time i o svrhu posvemašnje ideokratske, odnosno morfološke „funkcionalnosti” Republike (G. Vattimo), jer zapravo i nema svoga mjesta u njoj, odjenuo u grimiz i otpravio u emigraciju? Jer Platon stalno pred očima ima„lažne novčanice”, što ih sofisti stavljaju u optjecaj. No nije li Žunecov slučaj posve obrnut – naime on „prave novčanice” upravo izuzima iz optjecaja! Jedno je iz dijaloga Ion posve izvjesno: kao što rapsoda koji pjeva o homerskim bitkama pod trojanskim zidinama ne bi izabrao za stratega, tako ni Žuneca koji pjeva o liječničkome znanju i umijeću ne bi izabrao za svoga ordinariusa. No, kao što se Platonova plovidba logosima (Politeia) osigurala od moguće havarije izbacujući nepotreban, štoviše škodljiv balast preko palube, tako je i Medicinska enciklopedija u samu sebe, unaprijed, tako reći preventivno, ugradila lizocim (baktericid), koji će onemogućiti njenu poetifikaciju, odnosno poeticidnu oporabu njezine znanstvene uporabljivosti, odnosno njezine logocentričnosti. U Enciklopediji se taj lizocim naziva – psihijatrija koja u takvim „slučajevima”, kako kaže autor, takvu oporabu, u tekstu članka, a sada u pjesmi Psihijatrijska simptomatologija, opća, III. Autistično ili dereistično mišljenje (V., 479), drži bolesnim otklonom od „logičkog mišljenja”, doslovno „bolesnim mišljenjem”, ergo „sumanutošću”, jer iako „kod toga može gramatički oblik rečenice biti sasvim dobro sačuvan”,„takav govor i mišljenje postaju nerazumljivi”. Naravno, u autorovu Uvodu stoji da je dotična „nerazumljivost” ipak tek uvjetna,„s obzirom na to da je tekst izvornih članaka prenesen u pjesme u potpunosti, bez izmjena, ispuštanja i dodavanja”, te je izvjesno da lizocim Medicinske enciklopedije djeluje tako da već unaprijed svoj vlastiti tekst proglašava nerazumljivim 8 Platon, Država/Politeia, knjiga X., 1-2.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=