64 KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST Damir BARBARIĆ njen izričit odjek neposredne prisutnosti onoga božanskog kao izvorišta pjesništva, da bi na mjesto toga bio stavljen tek neki neodređeno predočeni„duh“ (spiritus; Geist), koji će onda ubrzo biti protumačen ne više kao božanski, već puko ljudski duh, shvaćen u liku stvaralački genijalnog pjesnika. Time je postupno sve više u zaborav tonula svijest o tomu da za svako izvorno, a ponajprije za arhajsko i klasično grčko pjesništvo vrijedi stav da je ono u potpunosti religijsko, da izrasta iz kulta i s njim je najprisnije povezano. To višestruko pretumačenje do današnjeg je dana toliko uhvatilo korijena da se čini gotovo nemogućim čak i naslutiti pravo značenje onoga što su Grci izvorno imenovali entuzijazmom. Samo uz dostatan hermeneutički napor stavljanja u zagrade suvremenih sudova i predrasuda može se do neke mjere doprijeti do uvida da je za Grke entuzijazam bio temeljni ugođaj susreta ljudskog bića s onim od njega uzvišenijim i nadmoćnijim, ugođaj pogođenosti, ovladanosti i obuzetosti bogom, prisutnosti boga i onoga božanskog u sebi. U pravom božanskom zanosu nema ni traga samozadovoljnog osjećaja sreće i ugode, ili čak uživanja, kako bi to mogao zamišljati i sebi dočaravati prostodušni građanin zaveden lagodom svakodnevice. Blizina boga iskušena u entuzijastičnoj ponesenosti čovjeku se pokazuje krajnje čudesnom, pače strahovitom, takvom koja ga uvlači i baca u neku vrstu vrtloga istovremenog uzdizanja i padanja, približavanja i udaljavanja. Jer premda mu se načas čini kao da je daljina kojom je njegov konačni duh odijeljen od božanskog prevladana i ukinuta, ujedno bolno osjeća kako mu se u poletu zanošenja preko sebe i nad sebe pokazuje kao posve nedohvatljiva. Bog i uopće ono božansko ne pokazuju se čovjeku ni u kojem određenom, jasno omeđenom liku ili slici. Vidu, kako vanjskom tako i onom unutarnjem uobrazilje odnosno imaginacije, oni ostaju skriveni. Jedini način kojim nagovješćuju svoju prisutnost je zov i poziv, toliko neposredan da bez zvučećeg tona i glasa dohvaćaju ono najdublje u nutrini čovjeka, sabranost njegova unutarnjeg sluha. Odavno smo već navikli djelu pjesništva pristupati više vidom nego sluhom. Pjesma nam je tekst koji gledamo i čitamo, a samo ga rijetko i uz osobit napor i dugotrajnu hermeneutičku vježbu uspijevamo do neke mjere čuti u njegovu svaki put vlastitom ritmu, općem tonu odnosno ugođaju, razdiobi i uzajamnom odnosu strofa i stihova u njima, u složenoj igri naglasaka u riječima, kratkoća i duljina njihovih slogova. No djelo pjesništva, lirika prije svega, nije puki tekst. Ono je prije svega pjesma i nije ništa drugo do pjesma:„Shvaća li se polazeći od pjesme, lirika je, kao i muzika, ponajprije sasvim usmjerena na slušanje. Osjetilo kojim biva prvenstveno prihvaćana
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=