69 Damir BARBARIĆ KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST ne samo pjesništva nego i cjelokupne umjetnosti:„Sjaj onog svetkovnog i sjaj ljepote imaju jednak izvor i jednaku bit. Podrijetlo te biti postaje vidljivo u strahotnoj vedrini olimpskih bogova. Ali sad se u liku muza prvi put u svijetu pojavljuje medij onog svjetla iz kojeg proizlazi europska umjetnost.“12 Spomenuli smo već da je pjesnik, baš kao i pravi mislilac, svagda osuđen na bitnu samoću. Ta samoizabrana samoća, koju ne treba brkati s nedaćom obične osamljenosti, odmiče ga od ljudi otvarajući mu ujedno slobodni prostor susreta s onim što nadilazi sve obično ljudsko. Ona mu je potrebna da bi ga trajno držala udaljenim od mučne zatvorenosti i neplodnosti onog svakodnevnog i oslobodila ga za običnom uhu nečujni nagovor muza. Ali to ne znači da se on povlači u sebe grčevito se uklanjajući svakom odnosu spram onoga što ga okružuje. Naprotiv, svom svojom strašću stremi on tomu da pjesmom kao plodom dara muza i sam dalje daruje, da neumorno zasniva zajednicu ljudi, da je gradi, učvršćuje, oplemenjuje i usklađuje s onim božanskim. U njegovoj osami plamti od onih koji ga okružuju najčešće nezamijećena vatra žudnje za istinskim skladom svih bića, koja se u svojem punom sjaju širi i razgara tek u onom što bi mogli nazvati općim entuzijazmom, a što je zapravo drugo ime za svetkovinu. Za zasnivanje skladne zajednice bića nije dostatan zanos pojedinca, ma kako bio dubok, snažan i uzvišen. Da bi njegovo djelo, plod muza, i samo urodilo plodom, da bi dalje poticalo i rađalo, mora ono naići na probuđen opći entuzijazam koji će ga čuti, prihvatiti, njegovati i širiti: Ali to ne postiže snaga pojedinca, već samo duh koji se širi u cjelinu. Jer kao što su nježne biljke ovisne o zraku i povjetarcu, tako je osobito umjetnost ovisna o javnom ugođaju, ona treba opći entuzijazam za uzvišenost i ljepotu. [...] Bez velikog općeg entuzijazma ima samo sekti, ali ne općeg mnijenja. U tom slučaju o zasluzi i o umjetnosti ne odlučuje utvrđeni ukus, ne odlučuju veliki pojmovi cijelog naroda, nego glasovi pojedinačnih, proizvoljno nabačenih sudaca, a umjetnost, koja je u svojoj visini samodostatna, dodvorava se, da bi se dopadala, i stavlja se u službu tamo gdje bi trebala vladati.13 Uzvišenoj zadaći koju mu nalaže sama njegova bit, toj naime da poveže i sjedini inače beznadno rasute i raspršene pojedince, obitelji, grupe i narode, te da ih dovede u skladan odnos s nadljudskim moćima, gradeći tako zajednicu koliko je moguće lijepog i dobrog života, pjesništvo u službi muza, a isto vrijedi i za filozofijsko mi12 Georg Picht, Kunst und Mythos, Stuttgart, 1986., 558. 13 Wilhelm Friedrich Joseph Schelling, Über das Verhältniß der bildenden Künste zu der Natur, u: Sämmtliche Werke, hrsg. von K.F.A. Schelling, I. Abtheilung, Band 7, 326 i d.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=