121 Jelena LUŽINA KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST književnoteorijskog. Opsis, dakle, u najširemu smislu, definira/označava vidljivost: „po sebi“, pa onda i u kazališnoj praksi i u spekulativnim teatrološkim studijama. Tijekom posljednih postmodernih dekada, „postističkih“ u svakom pogledu – pogotovo kad i dok raspravljamo o takozvanim „svježim idejama“, ne samo onima u domeni književne znanosti i/ili pak onim filozofskima – svima nam je poprilično vidljivo&uočljivo kako recentna književna teorija u dobroj mjeri i namjeri „troši“ i uvelike „reciklira“ svoje najlucidnije resurse, filozofi bi rekli ideje (Eagleton, 2005.). Pače, prilično je vidljivo&uočljivo kako se, pri tome neizbježnom „trošenju“/„recikliranju“, uvelike mijenja i status lijepe književnosti, stoljećima povlaštene „umjetnosti riječi“, koja se – po svemu sudeći – sve češće čita/konzumira „ležerno“, a sve rjeđe „dubinski“, u čast i slavu profaniranja onoga barthesovskog „zadovoljstva u tekstu“. Što nam se zapravo događa, danas, s ezoteričnim zadovoljstvom čitanja? Ne čini li nam se, sve češće, kako „najbrojniji konzumenti“ takozvane lijepe književnosti više nisu znatiželjni i ostrašćeni poput onih iz vremenā McLuhanove Gutenbergove galaksije, planetarnog medijskog hita iz druge polovice prošloga stoljeća? Sjećate li se, uopće, te nekoć kultne knjige koja je, nadasve hrabro, poticala (ili bar najavljivala) neke nove i posve drukčije oblike/načine čitanja književnih tekstova? Uključujući i dramske. Uvijek se nanovo veselim, primjerice, McLuhanovu intrigantnom čitanju Kralja Leara! * Čini se kako je naše junačko postmoderno stanje (La Condition postmoderne, kako ga je nekoć definirao Lyotard) svemu oko nas – pa onda i slavnoj nam lijepoj književnosti – nametnulo status koji se „unekoliko“ razlikuje od onoga koji je „umjetnost riječi“ uživala stoljećima. A sad imamo dojam kako je sve svedenija/reduciranija na tek jednu od kultur(al)nih pojava. Jednu od mnogih. Budući da kultura – veli Eagleton – uistinu ukljujučuje/podrazumijeva doslovno sve („od rijetkih vrhova najbolje umjetnosti do grbavih putova i stranputica svakodnevnog života“, Eagleton, 2005.: 77),„rutinsko“ svođenje književnosti na kultur(al)nu pojavu neizbježno vodi svojevrsnom„gubljenju“ njezina višestoljetnog statusa„povlaštene“ umjetnosti. Otkako joj se taj „privilegirani“ umjetnički status (prima inter pares) poprilično istanjio, književnost je (neizbježno) svoju postmodernu sudbinu krenula dijeliti sa svim „preostalim“ pokroviteljicama antičkih muza. Recimo, s povijesnom znanošću, čija je romantična aura magistrae vitae u međuvremenu (također) dobrahno potamnjela. Živeći, naime, u apsolutno neromantičnim vremenima u kojima„nenormalno postaje normom“ (Eagleton, isto: 23), posve je normalno da i sintagma (ili mantra) anything goes više ne vrijedi „samo za anarhiste, već i za starlete, za novinske i medijske urednike, za brokere i za direktore korporacija“ (Eagleton, isto).
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=