99 Dragutin LUČIĆ Luce KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST stvar učini još apsurdnijom, pobrinuo se već spomenuti francuski građanin koji se na suđenju (kao kakav sljedbenik Marinettijeva futurizma) branio da se u njegovu slučaju ne radi o vandalizmu, nego o performansu. „PRIVRAĆANJE” KAO „SUMANUTOST” Magnet ili Heraklov kamen Izvjesno je da ni Marulićev postupak „privraćanja” „historije”, odnosno, „starog Testamenta”, naravno, nije moguće, bez ostatka, poistovjetiti sa Žunecovim načinom poetizacije „znanstvene historije” obnaroradovane u „znanstvenoj prozi” Medicinske enciklopedije (po kojoj je takav postupak prije „poeticid” no „poetifikacija”). Naime, neki bi nadobudni kritičar Marulu mogao prigovarati gotovo onako kako je Sokrat prigovarao Ionu, rapsodu iz Efeza, u istoimenom Platonovu dijalogu, dva milenija prije historie Judite i Oloferna. Ergo, u narečenom dijalogu Sokrat susreće rapsoda Iona, koji se upravo vratio s rapsodičkog agona na kojemu su ga homeroidi u Asklepijevu hramu u Epidauru ovjenčali zlatnim vijencem: sretna koincidencija s obzirom na to da je upravo Asklepije, bog liječničkoga umijeća, onaj kojemu je na neki način posvećen Žunecov Kanconijer, jer je u kontrapunktu rođenja i smrti, zdravlja i bolesti, kako stoji u VII. i XIV. predavanju iz ciklusa Priroda i egzistencija, što ih je Eugen Fink držao u Freiburgu 1969/70. o Cesareu Paveseu, odnosno njegovu„kanconijeru” Dialoghi con Leuco, Asklepije prikazan kao neobični heroj djelatne sućuti, onaj što je na sebe uzeo nezahvalnu zadaću blaženja i suzbijanja kaotične, ugrožavajuće, tamne strane bitka kojoj je izložena ljudska egzistencija, te će ga se smrtnici grčevito hvatati da bi uz njegovu pomoć barem na neko vrijeme odgodili neizbježno, a što se posve uklapa u Žunecovo nastojanje da se ono što je u prozi„izneseno kao znanstvena istina, učini pjesničkom istinom”, koja da budi elementarnu začudnost nad „svime što rođenje, zdravlje, bolest i smrt donose i čine”. Jer su za nj liječnici neka vrsta „praktičnih filozofa”„u stalnom dodiru s postajanjem i propadanjem, s onim Biti i onim Ništa, s razmnožavanjem, rađanjem, konačnošću, smrtnošću, starenjem i raspadanjem”, pa je otuda Medicinska enciklopedija, uz ostalo, i svojevrsna egzistencijalna analiza graničnih fenomena opstanka, koju prepjev u Kanconijer, kao takvu, posve iznosi na vidjelo, baca na nju neko novo svjetlo6. I dok bi Marulu neki netko, kao Platon rapsodu Ionu, mogao prigovoriti da svoje versificirano privraćanje starog Testameta ne čini sa znanjem (episteme) i umijećem (techne), nego isključivo s božjim nadahnućem, božjom voljom, zanosom, darom, da se ne rekne,„sumanutošću”, bi li tako nešto mogao prigovoriti Žunecu, jer se u zbirci Cotardov sindrom, tako reći, od 6 Kanconijer: Uvod.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=