94 KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST Dragutin LUČIĆ Luce (1887 – 1968) i njegovih ready-made arte-fakata, odnosno, uporabnih predmeta svakodnevnog života”, koji su premještanjem iz Lebenswelta u Kunstwelt stekli status umjetničkih tvorevina,„a da nisu podvrgnuti nikakvim intervencijama”, oporabljeni su takvi kakvi su zatečeni u uporabi1. No, premda je u povijesti umjetnosti bilo takvih odlazaka, ali i povrataka (dostaje se prisjetiti nevjerojatne sudbine Partenona, koji je bio svetištem četiriju religija, potom i turska barutana, te gomila ruševina, da bi se danas na Akropoli kočio kao turistička atrakcija što je, moguće, ono najgore što ga je u dugoj povijesti od Periklova doba moglo zadesiti!), tako reći, u naše doba, moguće je da je ipak najpoznatiji, vjerojatno i najkomičniji od svih slučajeva, onaj Henrija Rousseaua, zvanoga Carinik, čija je platna, jer je ovaj u naivnoj maniri slikao tigrove i lavove u afičkoj džungli (navodno se djetinjasto plašio vlastitih ostvarenja), otkupio jednako ekscentrični pariški vikont, inače strastveni lovac, da bi u svojoj privatnoj streljani na njima vježbao lovačko umijeće. Danas Carinikova platna, naravno, uz zacijeljene „prostrijelne rane”, vise u Louvreu! I naravno, kao što se mogu pronaći Duchampovi predšasnici i predšasnice, tako se bez osobitih poteškoća mogu pronaći i sljedbenice i sljedbenici; bi li i Žunec, poput S. Levine i E. Sturtevant, (post)modernih umjetnica, koje su „gestu aproprijacije”, poput svoga učitelja, učinile svojim procédéom, svoje pjesme mogao potpisivati s „after Duchamp”? No u Kanconijeru su „nađeni predmeti”, za razliku od Duchampovih pisoara, lopata ili sušionika za boce, pa i Carinikovih slika,„jezički ready-made”, te se sama „jezičnost nađenog arte-fakta” čini zapravo vrlo rijetkim, ako ne i jedinim pimjerom nepriznata književnog oblika „proze u poeziji”, zapravo kao pravi novum2. Marulovo i Tinovo „privraćanje” No, u nastavku će autor ipak reći da postupak prevođenja proze u stih zapravo i nije tako nov kako se to na prvi pogled čini, za krunskoga svjedoka pozvavši glavom Marka Marulića (1450. – 1523.),„oca hrvatske književnosti”, koji je Juditu 1501. godine, kako sam Marul u„humiljenom priporučen’ju” obrazlaže, ispjevao prema „historiji” („starog Testamenta”) „one počtene i svete udovice Judite i preohologa Oloferna”: „Evo bo historiju tuj svedoh u versih...”, što će Žunec uzeti za motto svoga Kanconijera3. Uostalom, ta je „historija” poslije Marula toliko puta, da se tako rekne,„reciklirana”, posljednji put u izvedbi operete Karolina Riječka Drage Gervaisa. 1 Ozren Žunec, Cotardov sindrom: Didaktičko-moralistički kanconijer, Uvod, str 27-39. (U nastavku: Kanconijer ili Uvod ili, pak, samo naslov pjesme istovjetan onomu iz Medicinske enciklopedije). Knjigu je objavila zagrebačka Sveučilišna naklada, 469 str. 2 Isto. Uvod. 3 Isto. Uvod.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=