32 POEZIJA, PROZA, ZAPISI Vinko BREŠIĆ Nekoliko puta mutapom ovlaš prijeđe preko konjskih sapi, kao da skida kakvo trunje, pa nabaci sedlo i počne se spremati. I dok je zatezao kolan, učini mu se da začuje glasove, ko neki smijeh, prpošan, kao u djevojaka ili djece. Na trenutak zastane kao da osluškuje, a onda zatrese glavom da mu lula umalo ne ispadne, nasmije se svojoj ludoj glavi i vražjoj rakiji, te krene prema grani na kojoj je visjela lovina. Tad opet začuje glasove, sada već jasnije i razgovjetnije. Okrene se prema vodi, jer mu se učinilo da otuda dolaze, i počne osluškivati. Jest Bog i bogme, to se netko igra! Pa osim glasova začuje i pljuskanje vode, i to ga namami da pusti lovinu i Peru te se primakne bliže. Kako se primicao, glasovi su bili nestašniji i jasniji, baš pravo ženski, a možda ipak dječji. Prigne se zemlji i onako zaštićen raslinjem približi još nekoliko raskoračaja, te osovi na koljeno. Sad su glasići već pjevali, i takvu pjesmu čuo je samo na misi u Vidošima. Razgrne granu, pa se zagleda tamo gdje mu se činilo da bi nekoga moglo biti. Bjeličasta maglica izvijala se iz vode, kao da je netko grije, da se pogled teško probijao na drugu stranu. A onda jedna zraka, iskosa, prožme izmaglicu, podijeli je nadvoje te se učini Gavanu da vidi nekoga na drugoj obali. Svrne pogled niže, i ugleda dvije dugokose glave iznad same vode, a onda i ruke kako plješću po vodi, koja je letjela na sve strane. Najednom sve stane, i pjesma i praćakanje, na obali se izdvoji lik gotovo proziran, a zapravo sav od sunca, nalik na one vile sa slika iza vidoškog oltara, te povede pjesmu, koju uglas prihvatiše. Ovako mogu pjevati samo djeca ili anđeli, sine Gavanu, pa se počne opipavati sanja li ili je – ne daj Bože – umro. I dok mu je pogled tražio Peru kao dokaz da je ipak živ i na Konju, čak se i lovine prisjeti, pa i nju krajičkom oka okrzne, razabra što su to vile pjevale. Ne baš sve, ali jedno je dobro čuo, jer je glas s obale vodio, a oni iz vode dopijevali. Pa opet, a onda Pera zarza kao nikada dotad, te se Gavan skoči i, dok je promaljao iza žbunja, ukaza mu se cijelo jezero, tiho i ravno, misliš da je umrlo. Nigdje žive duše, osim njega, njegove Pere i lovine na obližnjoj grani. Poveza Gavan prednje i stražnje noge, te prebaci lovinu na Perine sapi, iza sedla, ispod sedla zadjene pušku, nađe stremen te uzjaše. Pera je dalje sama išla. Kao da nikoga nije nosila. Gavan je ostao na Konju i jezeru na kojemu vile pjevaju, i dok jedna vodi, druge dopijevaju: kako u lovu – tako ti se i u rodu dalo… Šutljiv i tuđi ušao je u selo, uveo Peru u volaricu na njezino mjesto, a onda se i sam otputio u kuću. Prije nego je svojoj Agati, koja se oko vatre nečim bavila, išta rekao, dođe i sam do ognjišta, ispod oka nađe klin te objesi pušku. Kako ju je tada objesio, nikada je više nije skinuo. (Brod – Zagreb, ljeto 1995.)
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=