125 Jelena LUŽINA KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST Naime, funkcionalnom. Valjda zato jer je auditivna/zvučna i jer se izvodi kolektivno. Otprilike onako kako su se tada na sceni izvodili ditirambi iliti jampske pjesme. Ukratko, šestu glavu Poetike Aristotel zaključuje/poentira dvjema rezolutnim, ali i iznimno važnim („kritičkim“) rečenicama kojima precizira funkciju/smisao opsisa „po sebi“. Citiram te rečenice prema prijevodu Zdeslava Dukata: „Vizualni dio nesumnjivo razonođuje, ali je najnebitniji element i najmanje svojstven pjesničkom umijeću. Doista, učinak tragičkog umijeća postoji i bez predstava na javnim natjecanjima i glumaca, a osim toga za ostvarivanje vizualnog dijela odlučnije je umijeće kostimografa nego pjesnika. (Aristotel, isto: 18) Kako razumjeti i/ili komentirati ovakvu kritičnost (ili možda skepsu?) prvog teoretičara tragedije kao primarno književnog, pa tek potom i kazališnog žanra? Ili – možda, čak, važnije – zašto Aristotel zagovara„kritički“ odnos prema samom kazalištu kao masovnom („demokratskom“) mediju „novoizmišljene“ izvedbene umjetnosti? Otkud u Aristotela toliko „nepovjerenja“ u umješnost/umjetnost scenskog prikazivanja kojim se – ako smijem komentirati njegove netom citirane rečenice – na određeni način „minorizira“/„banalizira“ sama tragedijska matrica, čime se ozbiljno „ugrožava“ i njezina bit, smisao njezina postojanja, naime njezin ethos? Zašto je Aristotel siguran da„učinak tragičkog umijeća postoji i bez predstava na javnim natjecanjima i glumaca“, zašto u ovoj stvari (unaprijed?) igra va banque i zašto, uopće, optira za čitanje tragedijskih tekstova, a ne i za njihovo gledanje, naime scensko izvođenje odnosno „ostvarivanje vizualnog dijela“ – ὄψις/opsis! – koje, dakako, uključuje svakojaku teatarsku komparseriju (glumce, pjevače, redatelje... pa i kostimografe na koje se Aristotel čak i izrijekom poziva)? Zašto je, onda, Aristotel skloniji da svoje apsolutno povjerenje investira isključivo u imaginaciju i viskokokreativni potencijal teksta (Eshilova, Sofoklova, Euripidova...), ali i podjednaki potencijal njegova čitatelja, via facti nepoznatog i fizički distanciranog („osamljenog“)? Zašto je, uopće, Aristotel prokleto siguran da će takav „idealni čitatelj“ prepoznati najvažnije: famoznu katarzu,„krajnji efekt tragedije“, ne samo „kompliciranog“ nego i prilično ambivalentnog književnog formata/medija? Zašto bi se takav „usamljeni čitatelj“ morao dragovoljno lišavati svekolikih „dodatnih“/„inherentnih“ komponenti teksta, a pritom još i kolektivnog gledateljskog doživljaja zbog kojega su zapravo bili građeni oni velebni helenski theatroni, kapitalni javni objekti namijenjeni tisućama i tisućama znatiželjnika? Zašto je Aristotel uvjeren/siguran da baš svaki „usamljeni čitatelj“ – Eshilov, Sofoklov, Euripidov... – tu famoznu katarzu (koja, po njemu, nije samo cilj/smisao tragedije, već i njezin conditio sine qua non) uistinu može prepoznati i „proživjeti“ individulano, u strogo komornim, intimnim, umalo napisah„laboratorijskim“ uvjetima
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=