68 KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST Damir BARBARIĆ titi na nešto pozornost, paziti, opaziti“ te prvenstveno kazuje „ono što je vrijedno gledanja, ono što je viđeno“, vodi u smjeru ranoga grčkog iskustva ljepote kao onoga što blista pokazujući se vidu i pogledu. Hoće li se pak naći vjerojatnija i primjerenija uputa na podrijetlo naše riječi „ljepota“, trebalo bi je potražiti na vodilji veze kojom je starobugarski pridjev lepь povezan s latinskim pridjevom limpridus, koji znači „jasan, svijetao“, i grčkim glagolom lampo, u značenju „sjajiti se, blistati“, što se sve na koncu svodi na indo-europski korijen *la[i]p-, s prvenstvenim značenjem „blistati“. Međutim, blistanje i sjajenje o kojem je tu riječ daleko nadilazi sve što inače poznajemo kao svjetlo kojim svijetle stvari i pojave u svijetu. Na tragu razlikovanja latinskih izraza lux i lumen može se reći da sjaj kojim muze osvjetljuju stanište bogova izvire iz sama sebe i tek omogućuje to da ima nečega što svijetli i blista. To je praiskonsko svjetlo, takvo koje sjajeći ne napušta sebe, ne gubi se i ne umanjuje u drugome, već naprotiv poziva sve drugo da u njemu sudjeluje, koje se dakle pruža i daruje, povezujući i spajajući ono odvojeno, sabirući ono raspršeno.9 Teško da je igdje čudesna moć toga božanskog svjetla prispodobljena tako dojmljivo kao u Homerskoj himni Demetri, u blistavo lijepom opisu čuda koje se zbiva kad boginja odbacuje lik neugledne starice u kojem se na neko vrijeme bila prikrila, te se iznenada otkriva, pojavljuje i pokazuje u svojem pravom liku, da bi se u tom času vrata dvorane na kojima se ukazala u mahu ispunila blještavilom božanskoga svjetla, a svi prisutni pretrnuli strahom, stidom, udivljenjem i štovanjem.10 Božanski sjaj kojim muze obdaruju pjesnika, odmičući ga ujedno iz svega ljudski uhodanog i uobičajenog, otvara slobodan prostor, tako reći igralište i kazalište za susret ljudi i besmrtnih bogova. Taj susret ne zbiva se ni na kojem inače kultno određenom mjestu, kao i ni u bilo kojem posebno posvećenom vremenu, nego je univerzalan kao i same muze te se, kao svetkovina onog božanskog uopće, može povezati sa svakim kultom.11 Grci su ga imenovali „svetkovinom“ u iznimnom i naglašenom smislu svetkovne radosti (heorte, thalia). Svetkovina je neophodan uvjet toga da pjesnik, a s njim posredno i muze, bude zbiljski prisutan u zajednici ljudi, bolje rečeno da mu uspije tu zajednicu zasnivati, držati na okupu i upućivati prema dobru i ljepoti. I pojedinac i cijeli narodi svoju predanost umjetnosti i ljepoti posvjedočuju prije svega brigom oko što boljih i ljepših svetkovina. Muze, entuzijazam, sjaj ljepote, svetkovina i temeljni ugođaj dubokom, neuklonjivom tugom prožete vedrine i radosti čine jedinstven, uzajamno spleten sklop koji je upravo u tom svojem jedinstvu izvor 9 Wilhelm Perpeet, Vom Schönen und von der Kunst, Bonn, 1997., 78. 10 Homer, Hymn. Dem., st. 190 i d., u: Homeri opera. Recognovit brevique adnotatione critica instruxit Thomas W. Allen, Tomus V, Oxford, 1974., 8 i d. 11 Picht,„Die Musen“, 158.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=