180 Igor ŠIPIĆ, Split IZMEĐU PUSTOŠI I LJEPOTE LEŽI ISTODOBNOST Danas shvaćam zašto sam za zagrebačkih studentskih dana bježao natrag. U Kraljevičkoj, u sebi sam nosio „otok – vlastitu sobu“. Sad je to lice i naličje ozbiljna eseja. Udaljavanjem od obale i dalje će nam se pričinjati da zov mora (Mediterana) osjećamo u dubini kontinenta; ja sam pošao suprotno, tražio ga na pučini. Nesvjestan čina gazio sam k istodobnosti, leži između ljepote i pustoši. Ona, istodobnost, to sam ja sȃm... Otac, Djed, Majka, Povjerenik, Most, Publika... i zato sam govorio o sebi, tko sam, što? Uvodnik Čovjek ne može razumjeti sebe kroz refleksiju ili introspekciju, već samo kroz ono što mu „povijest može reći... nikada u objektivnim konceptima, ali uvijek samo u živom iskustvu koje izvire iz dubina njegovog vlastitog bića.“ Dakako, tim njegovim riječima, vraćamo se teoriji o uživljavanju njemačkoga povjesničara, psihologa, sociologa i hermeneutičkoga filozofa Wilhelma Diltheya. Ovakav uvodnik imam zahvaliti eseju Književnost i filozofija, u kojemu Maja Vejić i Ralph Weir1 vode zanimljiv dijalog podsjećajući kako još od Hegela osjećamo da književno stvaranje više ne može imati fundamentalnu ulogu u našemu razumijevanju svijeta, a pritom sve jasnija biva intencija okrenutosti filozofa prema prirod1 Književnost i filozofija – esej nastao iz razgovora Maje Veić i Ralpha Weira, University of Cambridge, 2017. (izvor: IO DHK)
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=