194 KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST Matija ŠTAHAN vrhunaravni skandal, jer je konsenzualna prosvjetiteljska hipoteza glasila da svemir nema početak, nego jednostavno jest – upravo kao što je predprosvjetiteljski kršćanski konsenzus glasio da Bog nema početak, nego jednostavno jest. Religija je znanosti učinila ono što je znanost mislila da je učinila religiji, raskrinkavajući skrivene mitske obrasce njezina djelovanja. Ja sam koji jesam, ti si koji nisi. Onkraj početaka, naša suvremena razumijevanja krajeva također su, ispod racionalističke površine, uvelike mitska. Uzmimo za primjer široku ponudu na suvremenom tržištu apokalipsi: jedni klimatske promjene tumače u kontekstu smaka svijeta, drugi u kontekstu smaka svijeta tumače prijetnju nuklearnog rata (štoviše, sintagma „nuklearni armagedon“ jedna je od omiljenih medijskih poštapalica). U zadnje vrijeme dionice virusne apokalipse ne stoje tako dobro, ali u natruhama je i dalje prisutna u javnosti. A stvarnost i sama oponaša mitske obrasce – što samo svjedoči o njihovoj sveobuhvatnosti – pa nam tako samo u proteklih nekoliko godina nudi jahače apokalipse u obliku osvajanja, ratova, gladi, bolesti i smrti. Osim katastrofičarske note apokaliptike, u modernim ideologijama prisutne su i sekularizirane varijante njezinih utopijskih aspekata: liberalna demokracija kao vrhunaravni ideal i ovozemaljsku utopiju nudi „kraj povijesti“ Francisa Fukuyame, što je, posredstvom hegelijanske filozofije, izravna izvedenica iz kršćanskoga poimanja povijesti kao nečega što ima kraj; komunizam je imao utopijsku viziju „besklasnoga društva“ kao odraz kršćanskoga rajskog ideala u kojemu više neće biti tuge, a sa svačijeg će oka biti otrta suza, dok je nacionalsocijalizam oblikovao ideal„Tisućugodišnjega Reicha“ kao milenarističku kopiju biblijskoga Kristova tisućugodišnjega kraljevstva. I drugi suvremeni fenomeni imaju praizvor u mitovima. Silicijska dolina, snujući transhumanizam, traga za besmrtnošću jednako kao Gilgameš iz istoimena epa. Kultura otkazivanja? Ništa novo, bogovi su već odavno„otkazali“ Prometeja prikačivši ga za stijenu. Teorije zavjere? Svaka suvremena ideologija, drevni mit ili religija počivaju na ovakvoj ili onakvoj teoriji zavjere – primjerice, kozmička prapovijest kršćanstva podrazumijeva pobunu palih anđela protiv Stvoritelja. Jednom riječju, ništa novo. Mit, dakle, izriče pogled na zbilju koji ne mora biti pogrešan; štoviše, može biti i točan. Ima istina koje se mogu izreći samo mitski, jer kategorije koje su iz mita nastale ne raspolažu pojmovima koji bi na zadovoljavajuć način mogli objasniti svu sveobuhvatnost stvarnosti, i zato će se svaka filozofija koja zadire u podrijetlo etike, a posebice u metafiziku, morati ponovno približiti mitskome. (I to činiti na književan način, jer sveobuhvatnost stvarnosti ne može se objasniti drukčije negoli metaforom i simbolom, kao što je i logos – kako u svojemu grčkom filozofskom, tako i kršćanskom teološkom smislu – svojevrsna metafora i simbol temeljne jedinice bivanja, po kojoj sve jest.) I zato se ovdje ne kanim baviti poviješću isprepletenosti književnosti i filozofije – kada bih se time bavio, to bi zahtijevalo vrlo širok pregled od Herakli-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=