115 Irvin LUKEŽIĆ KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST ti ili prezirati, već joj se treba prepuštati kao svakodnevnoj misaonoj igri koja čovjeka može dovesti uistinu vrlo daleko, do dubljih i sveobuhvatnih uvida u stvarnost. Uostalom, upravo tako je nekako i s poezijom, koja također predstavlja mukotrpan osobni put spoznavanja i samospoznavanja, ali na jedan posve drugačiji način, jer svaka poetska slika ili stihovna kombinacija stvara neograničene mogućnosti tumačenja. Pomoću pjesničkih sredstava oblikovanih riječima uvijek se gradi beskonačno mnogo mogućih novih svjetova, koji se mogu usporediti sa zvijezdama i galaksijama na nebeskome svodu, dalekim i nepoznatim, koje zagonetno svjetlucaju u noćnoj tami. Pored toga, pjesnici se u svome nastojanju ne služe samo hladnim razumom i apstrakcijama, kao što to vole činiti filozofi ili logičari, nego neizbježno posežu za svojim toplim čuvstvima, za vizijama i slutnjama, za živopisnim snovima i sjećanjima. Dok poezija često nadahnuće crpi iz košmara i snova, filozofija od takvih stvari kao da okreće glavu, nastojeći zadržati dostojanstvo racionalnoga razmišljanja i tumačenja, ili barem u to uvjeriti svoga čitatelja. Međutim, i u tome ponekad postoje časni izuzeci, a za to je notorni primjer Friedrich Nietzsche sa svojom „veselom naukom“, koja će po njega imati tragične posljedice, završivši u pomračenju uma. Za razliku od toga, Paul Valéry predstavlja posve jedinstven slučaj, jer je bio pjesnik koji je svijet promatrao ili pokušavao promatrati očima mislioca. Razmišljao je na uistinu originalan i neobičan način, tako da je vrlo lako prelazio iz jednoga u drugo područje, i obrnuto, bio je to jedinstven pogled i uvid, iako naoko ispunjen proturječjima i nedorečenostima. Evo, na primjer, jednog njegova misaonoga problematiziranja čovjekove sumnje: To što ja sumnjam u svoje postojanje ili ne, što smatram da je taj stol stvaran ili izmišljen, što dovodim u sumnju mogućnost njegova kretanja, što otkrivam da sam slobodan ili određen, životinja ili duh, kratkotrajna pojava ili gospodar vječnoga trenutka, što svoje misli pripisujem univerzumu svirajući na flauti, jednom demonu koji me nastanjuje, jednom vrtlogu života... time ništa nije izmijenjeno. / Filozofska sumnja je neka vrsta pantomime ili komedije koja se igra od toliko do toliko sati. Ta gimnastička sumnja navodi na pomisao da postoji jedna izvjesnost – i pokušavamo je naći polazeći od sumnje same, što je besmisleno. Sumnja ne vodi prema izvjesnosti – to su naizmjenični stavovi: i koji se traže sami od sebe, kao što se naizmjenično zamaramo zato što sjedimo ili što hodamo. (str. 50) Očito je tijek Valéryjevih razmišljanja u asocijativnom i sadržajnom pogledu ovdje nadahnut kartezijanskom sumnjom. Pokazuju to prije svega slike koje se nižu pred čitateljevim očima i prikazuju takve ideje. On se tako stavlja u položaj dekartovskoga mislioca te se istovremeno promatra u toj ulozi, kao što gledatelj iz gledališta promatra glumca na pozornici. Već u sljedećemu odlomku Valéry to ovako objašnjava: To je jedan veličanstven krik, jedna riječ drame, jedan književni potez; jedan odlučan čin ili
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=