124 KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST Jelena LUŽINA svih konaca – progutati i opatiju, i biblioteku, i integralni tekst Aristotelove „Poetike“. Od koje je, u stvarnosti, do nas dospjelo tek dvadesetišest cjelovito zaokruženih poglavlja. Ispod kojih je dopisan još i onaj glasoviti „okrajak“ od svega nekoliko fatumskih riječi i točkica: „A o jampskim pjesmama i komediji...“ Irelevantno, rekao bi Bulgakov, rukopisi (ionako) ne gore! * Vratimo se meritumu: Zašto se, uopće, toliko dugo i uporno bavimo Aristotelovim čitanjem antičkih tragedijskih tekstova, komentiranih u mitskome spisu O poetici. Naime, spisu koji lucidno ekvilibrira ne samo ekspilicitnim („zapisanim“) tragedijskim teksturama, nego i – implicitno – njihovim izvedbenim, vizualnim „tragovima“. Čitajući ga nadasve pažljivo (close reading), k tomu i permanentno/godinama, s vremena na vrijeme pomišljam kako taj njegov zagonetni, gotovo pa mitski kvalifikativ ὄψις/opsis zapravo i nema neke osobite važnosti. Naime, funkcije. Ne toliko za nas današnje, već za samoga autora, davnašnjeg. Koji eksplicitno tvrdi da se tragedija – naime, njezina ispisana književna matrica/makulatura na papiru – posve točno može „konzumirati“ („doživjeti“) već i samim čitanjem, bez ikakve vizualne podrške koju bi joj mogli/ morali osigurati glumci, redatelji, scenografi, kostimografi, glazbenici i, uopće, svekolika izvođačka komparserija&tehnologija koju teatrolozi gotovo svih jezičnih područja definiraju općeznanom imenicom spectacle, spettacolo, rappresentazione (Carlson, 1993.: 17; Pavice, 2004.: 250, etc.). Nakon što je – u šestom poglavlju Poetike – uredno podredio i definirao/protumačio sve ključne dijelove tragedije, ukupno šest, svi ih znamo naizust („...fabula, karakteri, dikcija, misli, vizualni dio predstave i skladanje napjeva“, Aristotel, isto,16), u zaključnome segmentu ove naoko „didaktičke“ ali i iznimno važne cjeline (1450b, 16-22), Aristotel kao da hoće još i uvjerljivo ukazati (sugerirati, dokazati...) da, za razumijevanje tragedije (kao„sadržaja na papiru“), taj famozni koliko i fatumski opsis (po „naški“: spectacle, spettacool, rappresentazione...) zapravo jest nešto – „sekundarno“, gotovo pa„nenužno“. Nešto bez čega se može, jer tragedija u svakom slučaju funkcionira (i) kao „sadržaj na papiru“. Čime se naoko „potvrđuje“ kako taj famozni opsis „naprosto“ postaje/ostaje vizualni dodatak tekstu, jedan od „uzgredih“ parametara, posve efemeran. Moža ge biti, ali i ne mora. Uostalom, i sam ga autor izravno etiketira/imenuje kao „ukrasnu“ kategoriju, jednu od postojeće dvije (druga je, veli, skladanje napjeva), pri čemu tu drugu neizravno smatra čak i prihvatljivom. Korisnijom.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=