75 Damir BARBARIĆ KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST do privid oduševljenja „u kojem se subjekt šepiri i pravi važnim, umjesto da bude organom i živom djelatnošću same stvari“24. Jedino što tom „lošem oduševljenju“, u njegovoj apstraktnoj samostalnosti, u taštoj i preuzetnoj odvojenosti od muza i od onog božanskog što mu ga one daruju i povjeravaju na opažanje, zrenje, predočavanje, mišljenje i slavljenje pjesmom, kao pjesnički predmet preostaje je „sasvim slučajna i partikularna strast, proizvoljnost požude i prohtjeva, loša svojeglavost dosjetki i bizarna originalnost opažanja“.25 Pjesnički entuzijazam se u strahotnom srazu s onim nadljudskim bezgranične otvorenosti najprije pokazuje samo kao žestoka uzbuđenost i razdraženost, koja u svojim „gibanjima koja se neuredno izmjenjuju“ sama po sebi „ne zna ništa o mjeri i pravilu“.26 Da bi se zanos vratio svojoj izvornoj božanskoj čistoći i plemenitosti, ta divlja i neumjerena gibanja moraju biti podvrgnuta mjeri i pravilu. Ali kako pjesniku uspijeva to ovladavanje vrtložnom bezgraničnošću vremena, koja mu se, pozivajući ga i ujedno mu prijeteći, otvara u entuzijazmu? Čime u red dovodi i mjerom sputava njezinu neuhvatljivu gibljivost, da bi je preveo u zvučni sklad riječī? Ponajprije taktom i ritmom, a zatim i mnogostrukim zahvatima takozvane metrike: slogom, strofom, naglaskom, rimom... Zadržimo se ovdje samo na ovlašnom određenju ritma, za koji Schelling primjerice kaže da „pripada onim tajnama prirode i umjetnosti koje su u najvećoj mjeri vrijedne divljenja“, kao i to da su „stari upravo njemu pripisivali najveću estetičku snagu“.27 Što je njegova bit? Prema objašnjenju koje daje isti mislilac, ritam „u sebi uključuje mijenu, ali takvu koja je samodjelatno uređena“, te ga stoga treba shvatiti i odrediti kao„ovladavanje vremenom i njegovo podvrgavanje“.28 To konkretnije znači da je ritam – nastavljajući se na takt, kojim se u beskonačnu sukcesiju vremena uvodi određena mjera trajanja koja se kao takva uvijek iznova ponavlja – ono čime se ta čista sukcesija, koja je po sebi za čovjeka lišena svake značajnosti i utoliko mu je u svojoj slučajnosti odbojna i štoviše nepodnošljiva, mijenja u raščlanjeni vremenski slijed, takav u kojem se njegovi odsjeci vraćaju i ponavljaju u stanovitom, ne više slučajnom 24 Hegel, Ästhetik I, TWA 13, 373. 25 Hegel, Ästhetik III, TWA 15, 431. 26 Friedrich Schleiermacher, Ästhetik. Über den Begriff der Kunst, hrsg. von Thomas Lehnerer, Hamburg, 1984., 162. 27 Schelling, Philosophie der Kunst, SW I/5, 492. Zanimljivo je da gotovo 150 godina nakon Schellinga Kayser u standardnoj i nezaobilaznoj knjizi o jezičnom umjetničkom djelu, koncipiranoj kao uvod u znanost o književnosti, Schellingovu formulaciju ponavlja gotovo istim riječima, a da ga pritom ne nalazi potrebnim spomenuti. Usp. Wolfgang Kayser, Das sprachliche Kunstwerk, 11. Auflage, Bern und München, 1965. (11948.), 242:„Ritam je posve osebujna kvaliteta stihova; u njemu je sadržana neka osobita snaga, osobita magija.“ 28 Schelling, Philosophie der Kunst, (SW I/5), 636.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=