181 Igor ŠIPIĆ KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST nim znanostima, što potiče krizu u humanističkoj znanosti. Je li to Hegel anticipirao stvarnost, zašto se uopće upuštamo u filozofsko razmišljanje i postoji li dublji obzir od Dostojevskoga gdje pisanje može imati posebnu filozofsku važnost? Reče Wittgeinstein:„Vjerujem da sam sažeo svoj stav o filozofiji rekavši: prava bi se filozofija trebala pisati kao poezija.“, ali i Dilthey: „Nitko od nas ne bi posjedovao više od tek tanašnog dijela našeg trenutnog razumijevanja ljudske prirode, da se nismo naviknuli vidjeti je kroz oči pjesnika.“2 Očito je da takva stajališta sužavaju prostor djelovanja s grane na polje, uvažavajući činjenicu da će o antičkome sukobu između filozofije i poezije već i Platon, koji i sam piše u vrlo književnome i povremeno očigledno pjesničkome stilu. Prije negoli je postao filozofom, kanio je biti dramatičarem. Bilo je to vrijeme kad se minorno sumnjalo u važnost književnosti za filozofiju često izražavanu u književnim formama, od Parmenida, koji će otkriti metafiziku i misli izlagati u pjesničkome duhu te biću pripisati jedinstvo i nepromjenljivost, i Dijaloga, preko Boethiusove poezije, do Sartreovih romana. Modernost značenja književnih djela za filozofiju kao književnost naglašena je u kasnome 19. i u 20. stoljeću kad se razmjenjuju i razgrađuju neka „vječna pitanja“, poput rane biblijske slobodne volje, odnosa uma i tijela, dobra i zla i, dakako, neizbježne ljubavi. Zato i držim da filozofija nema dobne granice bez obzira na to što će he biblos biti napisana mnogo kasnije. Prirodoslovci kao Bölsche te će ideje izražavati u maštovitim i produhovljenim poetskim slikama i usporedbama čije korijene podrijetla nalazimo u dubinama nesvjesne mudrosti. Između stajališta kako„ne treba brinuti ideja da književnost nema ništa novo reći, nego da je izgubila moć značajnog izražavanja bilo čega što ima reći...“ i Baumgartena, koji će naglasiti moć literarnog pisanja da suptilno probudi „osjetilne reprezentacije“ ili osjetilna stanja, književnost komunicira iskustva, naročito emocionalna, motreći svisoka kao „starija sestra“, još od Pjesme nad pjesmama – od dijaloga između zaručnice i zaručnika, čijih 117 stihova pripada Mudrosnim knjigama Staroga zavjeta. No slaže li se s time „mlađa“, filozofija, poglavito ako su emocionalna iskustva preuzeta iz mediteranske književne tradicije i prakse iz koje uvijek nešto strši, a što to uvijek nešto drugo poravnava? Pokušat ćemo ontofilogenetski na taj pripis jednakosti, uz ispriku upada u „tuđe“ znanstveno područje, jer se ideja o traženju povijesne usporedbe pojedinačnog iskustva nije nametnula zbog neke prirodoznanstvene činjenice već isključivo na temelju psihoanalitičkog iskustva, osobito promatranjem simboličke sfere. Dakako, riječ je o „sestrama“ blizankama. Sudionici: pjesnikinja, književna kritičarka i filozofkinja psihoanalitičarka. Oho, treći element – kritičarka kao medijator koji će nas dovesti do cilja, tj. istodobno2 Isto.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=