170 KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST Sanjin SOREL Satira ne teži nužno moralnoj pouci, već čitatelja upoznaje s moralnim kodeksom pisca satire, upozorit će Charles A. Knight. Autor slijedi dvije linije u objašnjavanju njezina učinka; jedna se tiče ironične perspektive povijesnoga subjekta, druga parodije kao literarne forme, odnosno oblika satire7. Što se tiče Subjekta, pozicija satiričara je proturječna – Predrag Lucić pripadnik je kulture koju podvrgava kritici. On istovremeno odražava kulturu u kojoj djeluje i događaje kojima prisustvuje. Pritom pokušava držati distancu ne bi li razotkrio njezine disonance.8 U društvu u kojemu je nacionalizam konstitutivan, satiričar je gotovo egzilijaran pisac, u nekom smislu nastupa narušavajući društveni sklad, povijesne naracije, sadašnjost koja ga isključuje iz društvene zbiljnosti. Dokaz je tomu činjenica da je njegova kodificiranost kao pjesnika gotovo nepostojeća. Premda autor značajnog opusa, o njemu se uglavnom ne piše kao o ozbiljnom književniku, nema ga u Milanje, Bošnjaka, Maleša..., zapravo se o njemu kao ozbiljnome pjesniku pisalo tek sporadično. I dok se satira kod Vesne Parun uglavnom promatrala, iako vrhunski izvedena, kao svojevrsni psihološko-intelektualni odušak velike pjesnikinje, usprkos usmjerenoj žaoci prema svim standardnim „temema“9, ona u autoričinu opusu zauzima sekundarno mjesto, dotle se na Lucićevo pisanje gleda prvenstveno iz političke perspektive. Uvjetno rečeno, ideološki tzv. lijevi čitatelji skloniji su u njoj vidjeti humor, dok je onima tzv. desne provenijencije vrijednosnoga spektra Lucićeva satira provokacija na koju treba odgovoriti. A odgovori su se kretali od nasilja do šutnje i ignoriranja. Čini mi se da satirična poezija ne uspijeva prodrijeti u vrijednosni mainstream jer izlazi iz već uspostavljenih paradigmi estetičkih procjenjivanja. Ona je, drugim riječima, svojevrstan eksces, više u zoni ideologije, a manje književnosti, barem što se tiče njezina statusa u refleksijama književne kritike. Lakše je o satiri pisati kao o činjenici starije hrvatske književnosti negoli one aktualne. Naravno, važno je i to tko je piše! Ukoliko je Parun glavni stup modernizacije lirike nakon Drugoga svjetskog rata, onda je sasvim jasno koji su prioriteti prilikom opisa njezina spisateljskog opusa i kanonizacije. Problem Lucićeve marginalne pozicije u poetskome panteonu jest taj što ga se redovito smješta, pa i u ovome članku, u kontekst Feral Tribunea. Drugim riječima, uglavnom ga se u značajnom dijelu kritike percipira kao urednika u novinama, a kudikamo manje kao pjesnika. Rekao bih da je to glavni okvir unutar kojega se odvija Lucićeva„kanonizacija“, a ona ne go7 Knight, A. Charles, The Literature of Satire, Cambridge University Press, 2004., str. 8. 8 Isto, str. 50. 9 Prvenstveno tu mislim na knjige Tvrtka Vukovića Tjeram krdo riječi (Filozofski fakultet, Zagreb, 2023.) te Tina Lemca Autorsko, povijesno, mitsko (Pjesnički diskurz Vesne Parun – teorija i interpretacija) (Biakova, Zagreb, 2015.).
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=