198 Alen TAFRA, Pula DISTOPIJSKA KNJIŽEVNOST KAO FILOZOFIJA POVIJESTI: NEPOJMLJIVA SADAŠNJOST U ovom eseju – koji je kritiku izmišljenog društva Kulture iz jednoga znanstvenofantastičnog romana pokušao uzdići na paradigmatsku razinu – razumijevanje odnosa književnosti i filozofije udaljava se od Platonovog. Kritika kulture ili dijagnoza duha vremena sinonim je za kulturni pesimizam i distopiju, a sve ih spaja „opća ideja“ ili „svjetonazor“ prožet tjeskobom u pogledu budućnosti, samo ako se nastavi pasivno popuštanje vladajućim zabludama. Riječ je o prilično razuđenom području medijskog, žanrovskog i interdisciplinarnog prelijevanja i intertekstualnosti, gdje prava filozofija i književnost različitim sredstvima i jezikom govore o istoj prijetnji. Dok je Eliot upozoravao na izglednost neke budućnosti u kojoj više neće biti kulture, ovdje je prijetnja prepoznata u srcu sadašnjosti, u znakovima rađanja humanoidne Kulture – po svojem samorazumijevanju utopijske – raspršene na svemirskim staništima diljem Mliječne staze i opisane prvi put u jednome znanstvenofantastičnom romanu iz 1987. godine. Nikada u svojoj dugoj povijesti filozofija nije bila tako fundamentalno obilježena problemima vlastitog identiteta, svrhe i ograničenja. Stoljeće i pol traje samokritika, samoumanjivanje i samopobijanje filozofije, promišljanje njenog kraja – bilo da je potonji predočen kao prijetnja, gotova činjenica, radosna vijest, pozitivna šansa ili program. Govoriti o suvremenoj filozofiji znači nadasve referirati o takvim sumnjama. Posegnimo za apofatičkom retorikom: ne, nije lijepo spominjati ni bauk raširene sumnje da je filozofija u svojoj osnovi pretjerano ekscentričan i općenit diskurs, a da bi mogla na relevantan način doprinositi rješavanju problema suvremenog svi- (izvor: IO DHK)
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=