91 Dražen KATUNARIĆ KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST U cjelini gledavši, djelo Dostojevskog velika je romaneskna inscenacija metafizičke, etičke, religijske problematike i predstavljanje njezine „upotrebe“ u životu književnih likova. Ponavljanje metafizike opisuje se kao zbroj „proživljenih“ iskustava koja izravno utječu na sudbinu lika koji je predstavlja, s obzirom na to da modelu razmišljanja pripada i određen način djelovanja. Stoga za Dostojevskoga misao nema neutralan ili anoniman status koji joj je dodijeljen na način obranjene ili odbačene teze. Metafizičke ideje, kao takve, imaju drugačiji život koji se razvija prema posebnoj, čak neuobičajenoj i upečatljivoj svrsi (Raskoljnikov čini zločin da dokaže svoju slobodu, a Kirilov misli da, počinivši samoubojstvo, postaje apsolutno slobodan). Pratimo li genezu djela u skicama i bilježnicama romana Dostojevskog, shvaćamo da će se sama radnja odvijati prema početnoj zamisli koja se bitno mijenja i popravlja ovisno o sposobnosti ili nesposobnosti književnog junaka da nosi svoju kob. Knez Miškin, kojemu je autor namijenio mesijansko poslanje da ljudima donese kršćansku poruku ujedinjenja „Lijepog“ i „Dobrog“, podvrgnut je pesimističkoj dijalektici ekstremnih situacija, da bi sve završilo u konačnoj katastrofi čovjeka smrskanog pod težinom vlastitih „uzvišenih“ ideja (a da to Dostojevski u početku uopće nije želio). U određenom smislu Dostojevski nikada nije ostvario svoj početni plan romana koji se poput živog tkiva opire pokoravanju, suprotstavlja konačnom rezultatu. Metafizičkom pojmu konačnosti Dostojevski suprotstavlja samu konačnost koncepta, u njegovu empirijsko-romanesknom prihvaćanju, koje uključuje sudbinu njegovih glavnih tumača: robija (Raskoljnikov, D. Karamazov), samoubojstvo (Stavrogin, Kirilov, Svidrigajlov), duševna alijenacija (Miškin, I. Karamazov). Dostojevskijevski junak, čovjek diskursa, najčešće biva poništen vlastitom mišlju i postaje žrtvom svoje intrinzične rascijepljenosti koja se tijesno spaja sa zaprekom koju mu postavlja„vanjska“ romaneskna stvarnost. Stalni odmak, zatim duboki razdor između onoga „vivere“ i „philosophare“ ilustrira neveselu sudbinu koju pisac rezervira svojim likovima i njome pobija vlastite teološke i eshatološke zasade. Ako postoji autentično filozofsko iskustvo u Dostojevskoga, do njega se dolazi u graničnim životnim situacijama i preispitivanjima smisla egzistencije, koji u konačnici izlučuju misao. To je uvijek iskustvo u čijoj kristalizaciji sudjeluje drugi koji je mjera davanja i ukidanja smisla, sažimanja i dezintegracije, lucidnosti i ludila. Drugim riječima, Dostojevski je nesvodiv na jednoznačnu, manihejsku i plitku misao koja bi današnjoj ruskoj ideologiji bila korisna. Slično kao i Nietzsche koga su hitlerovci prisvajali te upotrebljavali u svoje svrhe, putinovsko čitanje Dostojevskoga može odvesti samo u tragičnu simplifikaciju.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=