38 POEZIJA, PROZA, ZAPISI Božica ZOKO uvijek makar jednom riječju. Možda mi tako zahvaljuje što ga dotičem i povremeno obrišem prašinu s njeg. Jest – i stvari imaju dušu. Fizičari i kemičari rekli bi – i njihove molekule imaju ustrojstvo i u njima se vazda kruži oko neke neuhvatljive jezgre. Možda je tako nastao svemir, tko zna?! U tom kruženju, u tom nevidljivom kretanju oko nečega – oko svoje osi ili oko svoje jezgre – nitko ne zna kako se uspostavlja niti os niti jezgra. Ono što najobičnija voćka zna – breskva, jabuka, marelica, šljiva... možda od zrake sunca koja nas probada. I već je noć – tako će Salvatore Quasimodo. Muzika sfera ili zvjezdani ples – kako kaže međimurska pjesma – Vuprem oči, vu to nebo visoko, tam ja vidim jasne zvezde igrajo! Ta igra uključuje i slijepe. Nisu oni prognanici iz svijeta svjetlosti, kako su u Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata naslovili knjigu o Stanislavu Prepreku – Prognanik iz svijeta svjetlosti. Ne, Preprek ne bje prognanik, nije se dao otjerati. Jer – i zvuci svijetle. Svijetle i dodiri. Nečiji ne. Da, to nažalost moramo priznati. Ako nikako drukčije, svima je sve dostupno putem zajedničke podsvijesti, svijesti i nadsvijesti ili po zakonu spojenih posuda. Ili – kako bi danas rekli – mreže. A i tmina nije ništa drugo nego zgusnuta svjetlost. Sad to već i fizičari priznaju. Ne divi se djelu ruku svojih! – opomena je starozavjetnog pisca, a Ujević priziva doba u kojem se svi svima dive. E, i te dvije se međusobno upotpunjuju. Potrebne su obje. Jedna suzbija oholost i jača skromnost, a jedna čini život ljepšim. Začudnijim. Ponekad i zaumnijim. I kad nam se čini da smo Bogu iza leđa, to nipošto nije najbeznačajniji položaj u svijetu. Možda smo iza Božjega prijestolja, zaštićeni, ili iza nekoga 'ko sjedi u kolicima i možemo reći da smo dobili kraljevsku čast takvom službom ako upravo o nama ovisi hoćemo li ta kolica pokrenuti i provozati prijestolje gradom ili selom. Ili poljem. I poljski su putovi dobri. I sladak život može biti – poljem proći. Pišice. Pješe. Pijehe. Pjeve. Pjevušeći i pjevajući na sav glas iznova pjesmu staru što se poljem razliježe... Od srca, da se sve zaori i dosegne barem visinu stabala uz cestu, ili poput Marije iz Magdale obgrliš svoj križ krajputaš. I možda Isus doista siđe s križa i uzvrati nam zagrljaj. A ti u istom času spoznaš zašto si živio. Zašto smo – svi skupa – živjeli!
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=