156 KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST Sibila PETLEVSKI dijaloga i mi, uz pomoć dramske osobe Sokrata, učiniti svoje stavove vrijednima truda uloženog u avanturu kritičkog promišljanja? Hoće li valjanost u tako pobuđenom zaključivanju postati našom vrlinom: hoće li se na nekom mjestu tijekom procesa našeg mudrovanja dogoditi vibrantni spoj dramaturgije i etike, i time pridati moralnoj filozofiji neki novi tip vitalnosti? Odgovor nekih kritičara Core Diamond, kao što je na primjer Daniè le MoyalSharrock, na to bi moje pitanje bio negativan, s implikacijama prije svega na Diamond kojoj se (po mojemu mišljenju neutemeljeno) pripisuje nastojanje da uništi moralnu filozofiju i zamijeni je književnošću. Kod Moyal-Sharrock takav stav proizlazi iz pogrešnog tumačenja Diamondine uporabe Wittgensteinovih teza o umjetnosti i etici. Moyal-Sharrock, inače filozofkinja kojoj je uži fokus interesa upravo Wittgenstein, u tekstu Cora Diamond i etička imaginacija podržava „humanistički pogled na kreativnu imaginaciju“ kod Core Diamond, ali kaže da se„protivi njezinoj oportunističkoj uporabi mašte u interpretaciji Tractatusa i njezinoj osudi filozofske etike“ (usp. Moyal-Sharrock 2012: 223). U tom sučeljenju preko Wittgensteina najlošije je prošao sam Wittgenstein jer kao da su obje filozofkinje nešto u njemu (namjerno ili nenamjerno, oportunistički ili neoportunistički) previdjele. Diamond uzima primjere iz fikcionalne književnosti kako bi pomoću njih ukazala na načine rada kreativne imaginacije koji nisu ograničeni na njoj omiljene primjere iz fikcionalne književnosti, nego, da bi potkrijepila svoju argumentaciju, poseže i za poezijom i za izvedbenim fenomenima. Diamond prepoznaje dinamičko načelo u podlozi kreativne imaginacije – kako na polju umjetnosti, tako i u području životne prakse etičkog odlučivanja, koja je za nju građa za promišljanje s područja moralne filozofije. Suigračko povjerenje, pojam koji sam za ovu prigodu smislila – mogao bi biti temelj žive spone između umjetnosti i filozofije kako je vide i Diamond i Nussbaum prije nje. Tu treba ponovno promisliti i Wittgensteinovo„znati što je igra i ne moći to reći“ (Wittgenstein [1955: FU I. 75] 1998: 35). Suprotno od njih dvije, Daniè le Moyal-Sharrock ne uspijeva shvatiti da je riječ o živoj dinamici prosudbe kao igri s pravilima koja dopušta slobodu improvizacije na usvojena pravila. Radi se o igri definiranoj na vitgenštajnovski način kao „pojam s nejasnim rubovima” (usp. Wittgenstein [1955: FU I. 71] 1998: 34 ) koji djeluje u sferi neizrazite logike, a ne o fikciji kao žanrovskoj tvorbi zapleta i vještini novelističke tvorbe uvjerljivih karaktera koja bi svojim zapletima htjela konkurirati filozofskoj etici, ili je potpuno zamijeniti. Etika – koju Moyal-Sharrok nastoji obraniti od estetike – vrlo je tradicionalna (ili bi možda primjerenije bilo reći da ona priznaje samo moralizatorski izoštrena stajališta). Wittgenstein govori o prelijevanju bez oštro vidljivih granica:
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=